СРЂ

— 970 —

negdašnoj našoj oblasti, sve nam je ostalo od našijeh starijeh. Oni su nam podigli naše krasne manastire, crkve i dvorove. Oni su te spomenike trajne umjetnicke vrijednosti urešavali slikarskim radovima najznamenitijih umjetnika. Oni su ucinili da neke naše crkve sadržavaju toliko lijepa, da se mogu smatrati kao male umjetnieke galerije. Ukus i osjećaj za lijepim stajao je kod nili tako visoko, da čak i u mnogim seoskim crkvama nalazimo radova znamenitih umjetnika, a skoro ni traga onomu neukusu koji je sada kod nas postao pravilo. S toga i jest sasvim krivo ono mišjene koje mnogi (koji ne misle) ponavjaju: da stari Dubrovcani nijesu imali umjetnickoga dara ni osjećaja. Ko ima oči da vidi naše manastire, Dvor, Sponcu, crkve, fontane, zidove gradske, polače i jetnilcovce, sa svim onim blagom božjim umjetnina koje sadržavaju ili su sadržavali, taj ne može da izreče taku besmislicu. Gr. Gelcich će ti pak umjeti nabrojiti nekoliko umjetnika rođenih Dubrovčana („Sullo sviluppo etc."). Naši pređi bili su veliki moralno i materijalno, recimo: dušom i tijelom. S toga im nije smjela mankati jedna od najdragocjenijih manifestacija duše: Umjetnost. A kakvi smo u tome pogledu mi, nihovi potomci? pitaš me. Nemoj da ti odgovaram, jer me sama pomisao straši. Doista, kad bismo imali suditi, po interesovanu i razumijevanu umjetnosti, veličinu svojega duha i napretka, tužan i žalostan morao bi biti taj sud. On bi te uvjerio o istinitosti onoga što ti rekoh: da nijesmo nigda tako nisko stajali u pogledu cijehena lijepih umjetnosti. Nemoj mi spominati, da tobož uzdrmaš ovo moje uvjerene, ni Gundulićev spomenik, ni fontanu na Pilama, jer bi mogao rđavo proći. Nemoj mi nabrajati neke umjetnike sadašnega Dubrovnika, jer oni ne čine Dubrovnik; oni su kao zalutale iskre staroga dubrovačkoga genija, koje današnu gustu tminu ne probiše, ne raspršaše. S toga se bojim, bi li ti se oni pohvalili pomaganem i soko)enem nihova rada od strane Dubrovčana; jer se ne može pomagati ono što se ne Jubi, ne može se Jubiti ono što se ne pozna. Covjeka mora grki smijeh da uhvati, kad gleda kako se kod nas u stare i nove polače i vile postavja namještaj koji svjedoči prazninu duše nihovih gazda, vješaju se po zidovima rdave oleografije, i portreti po fotografiji od kakve trgovačke firme liferovani kao koji mu drago