СРЂ

- 971 —

rđav espap, pored svih tih dubrovačkih umjetnika kojim mi se ti braniš . .. . A naše crkve, a naše crkve! Naši stari ostavili su nedovršene unutrašnosti nekih crkava, kao n. p. Gospe i sv. Vlaha. Pa jesmo li mi učinili barem ono što je mahe? Jesmo li osjetili potrebu da ispunimo prazninu svojijeh hramova? Neka nam na to odgovore naše crkve, koje nas iznutra zabještuju zidovima obijejenijem klakom, kao kakva sejacka kuća. A s tijeh sejackijeh zidova radovi jednoga Tiziana, jednog Andrije del Sarto, jednoga Pordenona i drugih velikana gledaju ogorceni na išcijele apatične potomke slavnih predaka, ubijeni bještilom klaka što ih okružuje. Kazaceš mi, da vajda naše crkve nemaju sredstava da svoje prazne zidove dadu pokriti afrescima. Odgovaram ti, da, i kad bi to bila istina, ipak apsolutni neukus onih koji našim crkvama upravjaju, uprav crassa nihova ignorantia u pogledu lijepoga, nije time ni najmane dovedena u sumnu. Jer, kako tada im ne pane na um da prevuku one zidove kakvom bojom koja ne će iskidati slike učinivši da izgledaju kao neke tamne pjege na bijelome sejačkome duvaru, a cijeloj će unutrašnosti crkve dati više jedinstva, sabranosti, pobožnosti ? Provoditi svakoga dana po više sahati u tim crkvama, a ne osjećati potrebe od popravke, može samo onaj koji je oči za lijepo na vijeke izgubio, ili ih nigda nije ni imao. Stari Dubrovčani iskreno su smatrali crkvu kućom božijom, te su, dosjedno, nastojali da ničim što je u toj kući ne uvrijede vječnu Istinu i I^epotu. A ™i danas? U hramu koji čuva jednu sliku velikoga Tiziana i tri Nikole Dubrovčanina, i krasno propeće poviše glavnog otara, (zadužbinu, čini mi se, jednoga Rastića), u hramu gdje su otari i grobnice mnogih znamenitih porodica slavnoga Dubrovnika, bilo je tu ne davno prikačeno 15 ordinarnih trgovačkih komada slika (fabrikovanih, po svoj prilici, negdje u Tirolu), od kojih i jedan sami komad bio bi dosta da učini da se od tuge prevrnu slavne kosti onih koji pod hima počivaju, i koje su se bez sunme i onda stresle kad je neznahe učinilo da imena i grbovi na nihovim grobnicama iščeznu pod beznačajnom, dosadnom kaldrmom od mramora. A oni drugi zivi Dubrovčani na sve to oskvrnivane nihove slave, nihove prošlosti, majestetično su — mučali... Dostojni