СРЂ

гМ S R Đ Ш

God. II. Dubrovnik, 16. Decembra 1903. Br. 23.

MUZEJ DUBROVAČKIJEH STARINA I PANTEON GrLASOVITfJEH DUBROVČANA. — A. F. Medo Pucić u Cvijeti bono veli, da će se svakomu moći naći lijeka, ali vlastelinu nikada ni do vijeka. Ovim riječima pjesnik, koji je sam dubrovacki vlastelin, opisuje bol vlastele za izgubjenom nezavisnošću Dubrovnika i prikazuje povod apatiji i uzrok naglom izumiranu iste vlastele. >Nestalo je republike, pa neka nestane i nas, nezinijeh tvoraca i uzdržavalaca«. Brzo će se navršiti vijek od pada dubrovačke republike, i moći ćemo na prste izbrojiti preostale dubrovačke vlasteoske porodice. Da li su vlastela dobro uradila, o tome sada nije riјеб, ali da su taj svoj duh udarili na vas javni dubrovački život od pada republike unaprijed, to je činenica. Ta apatija nije dala Dubrovniku, da se u pravom smislu riječi preporodi i da igra onu ulogu, koja bi odgovarala prošlosti i budućnosti: apatija i neodređenost glavni su činioci dubrovačke dekadence. Ta se apatija pokazuje u pravoj svjetlosti, kad se zaviri u naš muzej i pomisli na grobove našijeh velikana. Stranac, koji pozna dubrovačku prošlost, kad dođe u Dubrovnik, on o starome Dubrovniku u današnemu Dubrovniku malo što nalazi. I ono što ima, dijelom je tamo amo rastrkano, dijelom nepoznato. Apatija je ubila svaki pijetet. Jedini je izuzetak u tome Gundulićev spomenik, koji se podigao inicijativom srpske dubrovačke omladine. Imamo gradski muzej. Svak će u prvi mah promisliti, da su u nemu sačuvane razne zbirke dubrovačkijeh starina, da će se u nemu naći pri66