СРЂ

- 1074 —

vjetrići, — da ste spremni. A ja ću u ponoćno doba grunuti na vrage. I jošte posla Vojislav jednog pouzdanog čovjeka svoga, Baranina, da zaplaši Grke. Ovaj dođe, kaza im se da je Latinin vjeran caru, i javi im da oni čuše da se tajom udružiše nevjerni Srbji, oni iz Bosne, Raške i Zahumja s ovima iz Dukje i Trebina. Tada povjerovaše vojvode, i uđe strah u nih. I riječi ove stravične odoše šapatom od usta do usta, i šezdeset tisuća Grka priviđaše kroz mrak legione osvetnika. GTava Sedma. „Poginulo je ovdje cetrdeset hilada i sedam vojvoda." Zonara. Učiniše Judi Vojislavjevi kako im reče gospodar. I kada štapce zvijezde jasne ugledaše na sredini neba, a iz udajenih sela kada rani zorini vjetrovi počeše donositi glase vjesnika zorinih, — dade Vojislav znake onima oko sebe da zatrube u trube i rogove radi znaka onih što su gore na planinama. Onda i oni zatrubiše i počeše se polako spuštati i obajivati kamene na Grke u klancu. Strahovito odjekivaše planina od treštana truba koje se učiniše Grcima kao trube strašnoga suda. I učini im se da je nastao sudni dan, smak svijeta; kada se planine kreću s mjesta svojih, uputile se jedna drugoj, oživjela im kamena tjelesa. Tada nastade užasan boj i pokoj. Kao zli dusi, porodi noćnih tmina, jurnuše Dukjani, i ovi iz doline i oni sa planine, na Grke, i mračna noć stade proždirati silne žrtve. I samo se čujaše riječ: Kirije jelejson! Jer sa sviju strana sipahu Srbji strijele i kamene. A poslije se izmiješaše. Upadoše u bunovne i preplašene Grke kao gladni vuci u tor među zbivene i preplašene ovce. Tako trajaše do praskozorja, i veliko mnoštvo Grka pade — izmičući neprestano — pade ili od kameha, od strijele, od sjekire i noža dukjanskog; a silni popadaše i od svojih, jer zvijezde blijede ne dadoše da pozna brat brata do po preplašenim uzvicima. Tada nastade gonene. I u gonenu tom pogodi Vojislava iz tišme one silan udar kopja, zajuja ga i pomjeri iz sedla i