СРЂ

— 1132 —

ока nađemo s neprijatejem prsa u prsa posred krvavoga razboja, a niko i ne pomišjaše na to, da cesto puta žeja i razum stoje među sobom u velikoj suprotnosti.... Ali u ovako razdraž|ivom stanu ko je mogao i razmišlati o tome? Bilo kako mu drago, mi čusmo po sred one nijeme i sveeane tišine gromoglasni uzvik: „Naprijed, ko je rnomak I" i mi kao odapeta strijela poletimo svi mahom na neprijate|.a. Među prvima bješe i Trano, s golim nožem u ruci, i ne obzirući se ni na koga i ne zaustavjajući se nigdje, dok se ne sukobi s prvim redovima neprijatejskih četa Bješe li nastupio zgodan momenat za napad? Ko izusti ono mnogoznačajno „naprijed"? Bi li ko od glavara primio za ovo moralnu odgovornost na sebe? To se pisca ove pripovijetke ne tiee, i ako bi se o ovome moglo i više što redi. У. ... Tanma noć bijaše već odavno razdvojila krvavi boj. Na bojištu vladaše duboka tišina, koju, može biti, narušavaše po neki teški jauk umirućega ranenika, ili grozovito graktane crnih gavranova, koji se u taj mah zloslutno vijahu nad ]utim razbojem, birajući mjesto i žrtvu, gdje će pasti i svoj krvavi pir otpočeti, a međutim naša vojska još se prikupjaše i pridolažaše, od raznih strana i pravaca, na ovo novo logorište ... Mnogobrojne vatre, koje ili se pirahu ili tek što se bijahu propirile, svjetlucahu mutno i sumorno kroz rnračnu bezmjesecnu noć, kao da se ustručavahu da osvijetle ovu tužnu sliku, koju u ovaj mah predstavjaše ovo grozno i jezovito prenoćište. Zabrinute Judske prilike promicahu i iđahu na sve strane, tražeći i raspitujući svaki po za nekoga svoga. Neobićan žagor i vreva Judskih glasova ispuhavaše cio vazduh. Oko svake vatre mogao si vidjeti gdje stene i kupa se u svojoj rođenoj krvi po heki Juto raneni vojnik, a s blijeđih i zasahlih usana jedva se čujaše gdje šapće muklim i iznemoglim glasom: „vode. . . za Boga, vode!" — Da}e vidiš, gdje neki prave i spremaju nosila, neki cijepaju rubje, režu dolame i kidaju pasove, da privežu