СРЂ

— 2 IZ RENESANSE. Slike iz bokeškog života. — Vicko Matov Tripkovio (Podnopolski). I. Bilo je sedam ura u jutro prvog utornika po Vračevu dnevi godine 1899. Tmasti oblaci, što se nadvili nad Krscem, a prekrili Vrmac, ne puštahu ni jedan trak svijetla da tiotamni umirući plamičak f'enera u vlažnim ulicama kotorskim. Kiša je sitila i šćerala 'prokisle do kosti trhonoše u gracku kapiju, gdje su u klupku stojeć grijali se kami isparinom vodenih para iz skvašenih dronaka, koje je studena uzdušna struja od obale morske ližuć ih sušila. Nije se tu čulo drugo do uz prekidani klopot čizama financijalne straže o kaldrmu cvokane zubima bijednog trhonoše. Oko sedam i рб poče nešto svitat, a užigač se fenera žurio da općini uštedi nešto petroja i pri tom za malo ne udari jestvama, koje mu o ramenu dubočahu, u ulici kod „cirkula" Nika vjerenog, koji se to jutro mjesto da mete ulicu i pjeva: „Kuku meni bez žene, na ove noći ledene!" bješe naslonio na štap od metle i pospano gledao put tvrdavice sv. Ivana, s koje se bješe oglasila puška: znak da se parobrod približa gradu. Iz kafane Dojmi na obali, gdje se bila sklonila od kiše i gdje je čekala već dobar sahat, izađe konteša Mare Janković, kojoj se je taj čas bio došao da javi Lazo, e je vapor blizu. Sin joj konte Krsto postao drugi kapetan na Lloydu i dolazio doma na dopust, a Ona ga došla pričekat. Parobrod pristajaše uz obalu, a na noj osim poštarskog činovnika i Llovdovog agenta, koji duboko pozđravi kontešu Janković, za čudo, i ako je tako rano i takvo vrijeme bilo, nije se šetalo nego samo četiri [ubopitna Kotoranina, koje si mogao lako raspoznati da se bave prodajom rakije SpUaricama. Onoj dvojici putnika, koji uz konta Krsta stajahu na palubi od parobroda, Kotor bi se bio pričinio antipatičan grad, da ih trhonoše, koji su dolećeli iz gracke kapije, ne pozđraviše kao kakve principe i ne upirahu u nih poglede poput u gori žednog jelena u vrutak vode.