СРЂ

— 27 —

— Hodi ovamo. Ona učini dva koraka put iiega, polako, polako, zaustavi se i šapne mu: — Sto hoćešV — Uzmi onaj stočić, rece on. Jelena ga zamoli da je pusti ići, stade se opet ispričavati umornošću i sanivošću. — Kakav san! odgovori neumojivi stric. Spavaćeš sjutra. Uzmi onaj stočić, sjedi i pripovijedaj. Ona ga još ne posluša. Bješe rado došla da mu zaželi laku noć, ali je trebalo imati i malo obzira prama cejadi u hotelu. — Ludaćo, usklikne konte. Hajde, ne dodijevaj. Jelena se ne mogne dale opirati. Sjede daleko od posteje, uklanajući se koliko joj je bilo moguće svjetlosti od svijeće, da joj ne pada na liee. — Dakle? reče on. Jesi li bila u muža? — Jesam. — Pak? Jelena ne odgovori. — Je li živ ili mrtav? Ona malo ućuta, pokri lice dlanima, pa se baci na kojena uz stričevo uzglavje, pograbi ga za jednu ruku. — - Striko, striko, reče ona u nastupu strasti, vaja ga spasti! A da on ne mogne nikada znati da smo ga mi spasli. Stric se, ovoga puta, ne najuti. — Spasti ga, veliš ti, odgovori podsmijevajući se; spasti ga, kao da nije ništa. Baš se ima i koga spasti! Ako ga hoćeš ti spasti, spasi ga, učinićeš sasvim dobro; ja zanago ne ću baciti svoje novce na taj način. Digni se, digni! Govorio je najvećom slatkošću, i, kada dovrši, pojubi polako polako Jelenu u kose. — Da ga ja spasem, reče ona ožalošćena. Da ga ja spasem! Učinila bih sasvim dobro! To znam, to znam. Gorak trenutak! Konte Lao ne pomišjaše da su joj negove riječi morale zvučiti tako tvrdo. — Znaš dobro da nemam sredstava, nadoda Jelena, dižući se.