СРЂ

- 45 —

ima đosta. To su, navešćemo neke, Pijanica, Lopov, Se\akova ispovijest, U rudniku, Ko je kriv? i t. d. U svim tim pjesmama obično i jezik nije lijep i lak, ni stihovi vazda dobri, ni pričane toplo i spontano; pjesme u kojima je iznesena kakva, često pogrešna, ideja, prosto, sulio, bez potrebne poezije i poetskih slika: „Gledni, обе, te hlebove, Nisam vid'o krupnih tako A "glad strašni već odavna Ali, mori me, oče, jako." Jedna mis'o ocu senu, A jeza ga sveg- podide, Obazrev se na sve strane Pekarnici tilio priđe: Jedan hlebac na mah zgrabi, Pod mišku ga brzo turi, Pa ne gledeć' spazi 1' ko to. Sa tog mesta on požuri. Slika blijeda, slaba, nerazvijena, gotovo nacrt za kakvu drugu pjesmu, koja je trebala kasnije da se napiše. Treba li isticati u ovom slučaju slabost u obliku, u izrazu, slikovnosti, toplini i poeziji? Abrašević ima još jednu vrstu svojih pjesama, koje ja kod hega, gotovo, najviše volim. To su one pjesme, u kojima je on, osjećajući smrt, što će ga tako rano stići, razmišjao o životu, o prolaznosti svega i o pakosti i zlu što vladaju ovim svijetom. U svim tim pjesmama ima nečeg turobnog, sumornog, gotovo bonog; ima sve ono mračno i grozno predosjećane radnog, mladog i punog snage života, koji bi imao toliko čega da kaže, toliko čega da uradi, i koji osjeća, tačno osjeća, da sve to ne će moći da izvrši, jer je smrt tako blizu. Ima nečeg tužnog, što dira u ovim stihovima: Zar u vrtu, punom grobla, Tražit' sebi srećna stana? Zar na zemji, punoj robla, Može biti srećnih dana? O, ne, nikad! Svet još čami, Bede, patne još ga slade. Ugasimo, dušo, sami Naše snove, naše nade!