СРЂ

7

S R Đ

God. III.

Dubrovnik, 16. Februara 1904.

Br. 3.

UROŠU TROJANOVIĆU.

Kad divja lcosa nesitog krvnika*) tvoj kr'jepki život udarom pretrže, zar smrt bje to, il' udes te no okove v'jencima spaja? A tek te plamnim krilom, u slobodnom svom letu, srpska vila dodirnula u onoj čudesnoj noći, kojoj jošte prozorja nema! A tek si zatravjen u svijet zašao, u srcu drhtećem i oku plamtećem, u gorućoj noseći pjesmi sve naroda tvog ideale! Oj srpska Boko, borbom ovjencana viteške tvoje djece plemenite, na herojska majcina hedra primi i ovog patnika svoga! A vi sa mora jadranskog pjeneći valovi, nos'te mu slobodne pozdrave iz svijeh srpskih domova uz zavjetnu osvete**) himnu, Nos'te mu i cv'jeća; cv'jećem mu kitite grob hladni, neka pjesniku odlane, uz suze i cv'jeće kad čuje zavjet i molitvu otagbine!

ODA ALKAIGNA. — Pavle Orlović. — ■

') smrt, **) kosovske.