СРЂ

— 119 -

— Bravo, bravo, gosparu Marine, vajan si, manifiko, razlijegalo se je sobom kađ je Držić dovršio. Napitnice su se rectale do kasno doba noći, društvo je postajalo sve veselije. Najsmješnije je bilo vidjeti Gucetića i Cvijetu, kad ih je vino malo razgrijalo, gdje se u kolo uhvatiše. Ponoć je već bila odbila, Držić je na stolici klimao, a Pir počeo i hropiti. Opazivši gospođa Mare da je kasno, diže se prva sa stolice, a za nom svi ostali. Gospoda se stadoše pozdrav|ati; a Gućetić prvi zapjeva, pa za nim i druga vlastela: U nas nema roba, Al' je dosta čoba, To je ргато robje Sto bobicu zoble . .. Nije eovjek kmet, To je ludski smet. Cobo ludski smet! Mjesec je svoje srebrno svijetlo na grad sipao, kad se u kasno doba noći vlastela razidoše, svak put svoje kuće. (Nastaviće se).

ш