СРЂ

— 125 —

On je očekivao drukčiji odgovor, te nije bio ovim zadovojan. Učini mu se prehladno razborita i nepravedna prama nemu. Po naravi preosjetliv, sada to bješe više nego ikada. Ove rijeci Jelenine, zlo protumacene, uciniše mu da za 6as zaboravi druge što su ga malo prije bile ganule. Tako ni on ni ona ne osjećahu više žeju da govore, a liladna kiša koja bivaše sve gušćom, žamoreći okolo nih, na stabalcima obronka, pa na velikim orasima, pa na živicama glavne staze svoje neprestano, spokojno „tiho, tiho" bješe u prilog onome nihovu muku. Jelena hodaše malo pred nim, jer joj on ne bješe više ponudio ruku. Sada ne bijaše više sunčanih mr}a. Poja se gubjahu, put je nestajao osprijeda sred sive maglice, za kojom su velike sablasti brda izgledale daleko, daleko. Jelena je hodala žurno, ne otvorivši čak ni svoj štit od sunca. Nemu je bilo na ustima da joj reče neka ga otvori, pa ne progovori. Jadna okrugla kapa od crnoga baršuna služaše samo da joj se voda bo}e cijedi niz uši i niz vrat. Kada prodoše onu samotnu kuću, zvanu „fabrika", Oortis joj se na jednom približi, uze joj štit, otvori ga, i ne govoreći ništa uze je za ruku. Ona ga pusti, nasmiješi mu se neiskazanom slatkoćom, zadovojna što je minuo laki oblačić, ne hoteći ni ona da govori. Za tim pruži ruku preko maloga zida na desno prama travnoj ledini u poju, na kojoj bjehu procvjetale sase; ubra jednu i dade mu je. Baš kad stigoše do vrata od obziđa Carreova, izađe knigonoša. Cortis ga zazva i upita ga, je li donio pisama u kuću Carre. — Za Vas, gospodine zastupniče, jesam; Vi ih uvijek imate hrpu. Za kontesu ništa. Samo novine. — A za mene? upita ga Jelena, sva ustresena. — Ne, gospođo; ništa za Vas. Jedan dan jošl Jelena uzdrža dug uzđah oblakšana, ali nehote pritište Cortisovu svojom mišicom. On je pogleda i začudi se videći joj onoliku zadovojnost u očima. Kako to, kad je žejela imati vijestl od strica? Ona se zacrveni, pogađajući negovo čudene, i brzo reče da se za stalno stric mnogo zabavja u Rimu, pa više ne misli na hih; boje tako!