СРЂ

— 129 —

— Što hoće? — A, ništa, lioće vijesti od mene, hoću li doei i kada. — Sada ne. .. rece ona. — O ne za stalno! Jelena oslobodi svoju ruku i stađe lako gladiti Cortisove, gledajući ih i šapeući: — Ali kašne ... kad budeš dobar . . . baš dobar ... baš kako prije. .. Sada stište one ruke, podiže lice i nasmiješi se slatko a u isto doba neiskazano žalosno, govoreći: — Onda hoćeš? — Hvala ti, Bože! rece kontesa Tarkvinija, ulazeći opet. Umije ih spraviti. — Da! гебе Cortis, dižući se ne odgovorivši Jeleni. Sad smo za objed mirni. Za veceru jednu bocu, malo Donizetti-ja ili Pergolesa, i ćovjek je sretan. — Za muziku eto Jelene, rece kontesa. — Ja ne udaram ni po što. A na koju uru govorite da đolaze? Ne mogahu doći nego na šest i рб; još je falilo više od cetiri ure. Kiša je bila prestala. Kontesa je imala da učini dva tri posjeta u mjestu. Dade upregnuti i nakon ćetvrt ure ode. — Kakva smo pisma jedan drugome pisali! гебе Cortis, sjedajuć opet kraj rodice. Regbi nemoguće! — Zašto nemoguće ? — Pitaš me? Jelena poniče očima i reče bojaz|ivo i ozbijno: — Nijesam htjela da me ti jubiš. — Zašto nijesi htjela? — Znaš, jer sam mislila da tako ne možeš biti sretan. Cortis se prignu k noj i reče osmjehujući se: — Ali sada ne misliš više tako, ne vrzu ti se takve ludosti po glavi? — Mislim još, odgovori Jelena, sakrivajući lice. Samo nemam više one snage. Znaš, nadoda spuštajući od jednom ruke kao mrtve, da sam se u Sićiliji nadala umrijeti? On je zgrabi za ruke i zagleda se u nu, stiskajući usne i dišući s mukom, kao da se boji da mu je ne odnesu s bogom. 9