СРЂ

— 155 —

0 S V Е Т А. Movela iz dubrovačke prošlosti. Prijatelu Pavlu Orloviću posvećuje M. de Valois. (4) IV. Sunce je već zapalo, sutonsko rumenilo još je obasjavalo zapadnu stranu od grada; a čiope kriještajue oblijetahu gradom prije počinka. U gradu je inace sve mirno; radnici se povraćaju svojoj kući, a gospoda su izašla da se prošetaju „Placom". Pred kneževim dvorom sakupjeno je nekoliko naroda i radoznalo promatra vijećnike, koji se šetaju od „Sponze" do stone crkve, čekajući da zvoni ura noći, da se u vijeće sakupe. Upravo na uru noći zazvoni srebrno zvonce u kneževu dvoru, i senat se odmah nađe na okupu. Knez Ivo Bobali stupi u dvoranu zaogrnut crvenim državnim plaštem i s čipom na desnom ramenu. Bijele bječve vire mu iz crnih crevjica, a u ruci nosi veliki štap zlatom okovan. Do vrata ga dopratiše dva zdura u crveno odjevena; tu se oni zaustaviše, a knez, pozdravivši glavom vijećnike, koji ga na nogama pričekaše, polagano stupi na svoje mjesto. I prije nego će se posaditi na visoki ebanov sto, pogleda po dvornici, da vidi jesu li svi vijećnici došli; zatim zapovjedi državnom tajniku, Marinu Držiću, da proziva vlastelu po imenu. Kad svrši prozivane, knez baci još jednom pogled na dvoranu i na vijećnike, pa izvadivši ispod plašta jedno pismo ustade i rece: — Časni vijećnici, braćo, vlastelo grada Dubrovnika! Važni posli prinudiše me da sazovem ovaj časni zbor, u kome bi se imali riješiti neki hitni državni posli. Ja sam uvjeren, slavna vlastelo grada Dubrovnika, da ćete vi umjeti mudro proučiti potrebe, pretresti razloge i va]anu odluku u svakoj stvari prihvatiti; ali prije nego pređemo na svoje domaće posle, dužan sam vam javiti, i ako će to svakome od vas biti poznato, da u našem gradu borave poslanici Negova Kršćanskog Velicanstva kra]a španskoga Karla V., prijate]a republike