СРЂ

- 204 —

dio u velikijem diskorsima s Marinom Držićem. Sikuro nešto opet pertratavaj u — A reci mi pravo, gosparu Ivo, upita ga Pijerko, je li istina da Bona hoće da diventa knez? — OnV kao iznenađen rece Gučetie'. Ne bih se cudio da i to pretenđa. — Rekli su mi, proslijedi gospar Pijerko, da biskup i oni famozi kanonik nastoju kako bi isplutfi. Ali sam sikur, da im je sve zaludu. — A reci mi, gosparu Pijerko, prevrnu razgovor Gručetić, što si jučer u senatu bio onako zamišjen ? Ti si. jedini тибб; a Bona je spjegć, da je persino i tebe ozlovojilo naše ponašane. Pijerku je bilo žao, da ga je ovo Gućetić zapitao i nije znao odmah što bi mu kazao. Majci se mogao ispričavati nahladom, ali Gučetić mu jamačno ne bi vjerovao, jer ga je vrlo dobro poznavao. — Nijesam bio od voje, odgovori Pijerko. — Kakvi dizgusti forse s )? nadostavi Gučetić. Pijerko mu na to odmah ne odgovori, već se uhvati rukom za čelo, kao da razmišja, bi li Gučetiću povjerio svoju tajnu. Bojao se, da tako i drugi za nu ne obazna i omete mu posao, ali s druge strane Gučetić mu je bio jedan od intinmih prijateja, pa bi mu mogao i vajati. Videći ga u nedoumici i pogađajući uzrok, Gučetić nastavi: — Cuješ, Pijerko, ja ne znam što ti se dogodilo, ali svakako vidim da jest nešto teško, nešto što te mori i ubija. To me je jutros i dovelo ovdje. Nijesmo poznanici od jučer, već stari prijateji. Ako ti mogu što pomoći evo me; ako ne mogu, a ti se barem izjadaj prijateju i time će ti biti u hekoliko lakše. Pucić maknu ruku s čela, te odlučivši se i uhvativši gospara Iva za ruku reče: — Dragi moj Ivo, ono što nikomu nijesam hotio otkriti, tebi ću sve iskreno rijet; ali te molim da ni crna zemja ne dozna za ovo. Ti me više razumiješ.

'i dogovaraju se ') neugodnosti možda.