СРЂ

- 220 —

Listonoša se obrani smijehom i preda mu pismo; dade drugo Cortisu, koji pogleda rukopis i osta začuđen i malo namrgođen. Na svrhu se listonoša obrati Jeleni premetajući još po torbi. — I za mene? reče ona. I odmah sva u sebi protrne i osjeti neku električnu zamrlost, neko nestajane života. Listonoša joj pruži pismo. Jelena ga uze, pogleda, bilo je ono; i obuze je samo jedna misao : ne izdati se. — Htjede reći „dobro je", ali ne mogne; okrete ostalima leđa kao da razgleda brda. — Divan pogled! reče senator približivši joj se. Ona se odmah obrne. Cortis, koji je čitao svoje pismo, diže oei na nu, promotri je malo i naglo joj se približi. Ona okrete lice na drugu stranu i reče senatoru: — Idimo. Clenezzi joj se žurno stavi o bok i ne ostavi je nego u Vilaskuri, na ravnici ispred Cortisove kuće, kada ga je Lao zovnuo na sjeverni prislon. — Jeleno, reče Cortis zaustavjajući se. Nije bio zapovjedni ni molitveni glas; bješe onaj mirni, odlučni glas, kojemu se ona ne mogaše nego pokoriti odmah, na svakom mjestu, u svakom času. Već bijaše učinila korak da pođe za Clenezzijem; zaustavi se. — Sto ti je? reče Cortis. Ona odgovori osmijehom ni malo prirodnim. — Ništa. — Cutiš li se zlo ? — Ne, oh ne. Cortis je pogleda mučeć. — Koja nesreća ? silovito će on. — Oh, ne. Ovo „пе" izusti tako tiho! Jelena diže oči, gotovo proti svojoj voji, u lice Danijelu s nekim slatkim, bolnim izrazom, s nekim bojaž]ivim, nijemim upitom. Srdi li se on što mu odgovara onako suho, bez povjerena? Nije bio srdit, ali jest vrlo ozbijan i žalostan. — Da vidimo kuću, ej! viknu Lao.