СРЂ

— 221 —

Cortis je trebalo da otvori i pokaže vilu Clenezziju. Uđu svi u dvoranu, siđu u francuski vrt, obiđu vodoskok. Cortisu se činilo da je dosta, ali Lao nastavjaše: — Ne, ne, vidimo sve, vidimo sve. Jelena se zaustavi u dvorani. — Cekaću vas ovdje, гебе ona. I osta sama, nepomična, slušajući glas svojih drugova gdje se odmiče po praznim dvoranama. Kada ču da su se odalečili, izvadi naglo pismo, otvori ga i poleti k zadnim riječima, pa ga sakri u najvećoj hitni. Daleki se glasovi ne vraćahu. Izvadi opet pismo, polako, polako, prijeđe sa zadne od četiriju zbijeno napisanih stranica na prvu, dižući svaki čas lice da prisluškuje. Kada dovrši čitane, sastavi ruke na prsima. — Bože, Bože ! uzdahne. Cu gdje se primiču koraci i glasovi, jumu iz dvorane, sjede na stube prama vrtu, o bok vratima, dajenevide. Sjeđe tu pred jijanima, ružama i cvijećem, pred zelenim obronkom od brda, pred vodometom koji isto kao i cvijeće i zelenilo izgledaše živa i čista radost zemje. Bože, kako joj lupaše srce, kako bijesno otkucavaše: ne, ne, ne! U toliko oni ulažahu u dvoranu. Cortis govoraše: „Sto hoćeš? Moždaćubiti taj luđak." Jelena skoči na noge i dostiže ih. — Kakav luđak? reče ona. — Luđak koji će se povratiti u Rim, odgovori Lao, bijesan, koji će se iznova uplesti u politiku i koji će u noj, nadam se, ostaviti kožu, jer to i zaslužuje. — Oh! Jelena će. Cortis se nasmiješi. — Dolaziću ovamo često, reče on, veoma često, da se napojim vjere, nade i života. Negove se i Jelenine oči sukobiše. Ona razumje dobro, preda se sva, mišju, ideji da ne će otputovati, da će živjeti uza n za uvijek i oćutje razbludnu okrepu, sladost koja je prožimaše oporavjajući svaku žilicu, intesivno uživane onoga što viđaše i čujaše: zelenila, ruža, vode koja padaše, dapače i vazduha koji udisaše. — Primila si jedno pismo ? reče joj Cortis, otvarajući drvena vrata na ogradi koja vode iz jedne proste avlijice u vrtove.