СРЂ

— 222 —

чг- Ја? odgovori Jelena, zatečena nespravna; i srce joj se onaj 6as steže, — Eh, rekao mi je on, ponovi joj rođak, pokazujući na Clenezzija, koji iđaše za nima s Laom. — Jesam, rece ona drhćući. Ne pogleda Cortisa, ali osjeti trzavicu što ga je potresla. Kratka pjanost bješe je već ostavila, kada cu od nega spomenuti pismo. S onih usana bješe se opet ispriječila pred nom neumitna realnost pisma, strašnoga položaja i nezine dužnosti. — Je sam li ja rekao, uskliknu Lao, da će se vrijeme pokvariti"? Sad drž'te! Bijeli oblaci pomajahu se iza vrhunca Passa Grande nad vrsima stabala sabijenim pred ogradom i noj na lijevo; a sunce ponestajaše na kratkoj otkrivenoj livadi, na putejku koji vijuga i gubi u se tajnama šume, u poemu sjene i života. Lao se zaustavi kod ograde, promatrajući oblake. Jelena u toliko hodaše polako, polako put šume, nadajući se gotovo, da će se oni vratiti natrag bez ne. Bila bi se htjela izgubiti onamo unutra, sama za ura i ura, da, prije nego išta odluči, promisli kako će se obraniti od hega koji će htjeti da sazna! On joj bijaše kazao vecer prije: „Ако je to čejade držalo svojom dužnošću da otide za uvijek, bilo bi učinilo dobro ne obavijestiti prijatejicu; jer bi tim hegova dužnost postala preteška u izvršenu." A sada kako da mu išta kaže? Bilo je moguće, pa i lako, za šetne, ali kasnije? Stric, koji se bješe zaustavio da s Cortisom raspravja 0 vremenu, dovikne joj: „Jeleno! Put stupa!" Oh ne će je pustiti samu, ne! Stigoše je na stazici koja se pene na lijevo pod velikim kestenina i pod hežnim zelenilom bagrena, pa odatle se savija na leđima brežujčića između tankih, golih debala od jela i bora. Cortis je uvijek pitaše očima, ali ne mogaše govoriti s nom. Samo jedan put, kada su Lao i Clenezzi gledali udivjeni previsoke kike borova, mogne joj šapnuti: — Sve ćeš mi kazati, znaš. Ona ga pogleda onim tamnim plamom što joj bješe uvijek u očima kada je gledajući ga znala da je niko ne opaža, 1 odgovori: