СРЂ

- 321 —

DANIELE CORT [ S. — Antonio Fogazzaro. — (Кгај). Glava XXIII. Нуете et aestate. Sutradan u jutro je claždjelo. Jelena side u dvoranu na šest i рб. Kocijaš, kojemu je bilo naloženo da upregne na sedam i рб, izlazio je iz kuhine kad je Jelena ulazila u lužu iz dvorane. Upita je lioće li krenuti, ako i na sedam i рб bude još daždjelo. Jelena potvrdi glavom. On ode. Istoga časa dode poslužnik da upita kontesinu ima li ponijeti senatoru-kafu. Hoće li krenuti i ako bude daždjelo? Jelena ga pogleda. Bila je za čas zaboravila da i senator ide. Da, ona će svakako otputovati. Možda docnije? Ne, jer je Clenezzi imao krenuti direktnim od jedanaest, za Milan. — Dugo ne će kiša padati, reče poslužnik, razgledavši nebo. Tada je sunce izlazilo. Ruman i Passo Grande bili su crni pod teškim zastorom magluštine; Vilaskura i livade bjehu ožarene suncem. Sipila je svijetla prašina. Doje na dnu kroz trijem kao dalekozor, preko jela, vidjolo se blijedo zelenilo i modrilo nebesko na ravnici. Jelena izađe bez štita i pođe do drevne jele sa spadenim granama koje je sada nestalo; popustilaje, nakon stojeća, oluji, kao da ostvari žalosni san svoje mlade gospođe koju više ne viđaše. Jelena položi časkom ruku na vjerni pan pa se vrati natrag. Srebrena se magla raskiđaše amo tamo na Vojvodinu Krilu, pokazujući suncu po koji zelenkasti otočić kao obješen u vazduhu. Bješe li kob? Ptičica pjevaše u po]u: „jes', jes', jes'", ali joj Jelena ne vjerova, te uzdišući nastavi svoju oproštajnu posjetu. Ode u malenu sobu za učene, svu rastvorenu, te sjede na naslonaču, gledajući prostrta kroz vrata gdje na vjetru trepti ružin bus, gdje se miče lozovina spuštajući se sa visoka i lišće maholije na lijevo i travu na livadi. Bijeli zastor i ruža lelujahu se, lelujahu se zastirke uz tihu, neprekidnu zveku stakala. Svezak Chateaubriandov stajaše otvoren na stolu. Još stajaše i uvehlo cvijeće. Jelena uze khigu i pročita opet „jamais ternie". Bože, Bože, osjećaše da joj nestaje života. Žurno je zatvori i 21