СРЂ

- 428 —

Ti, koju su srpska pola u svom krilu odriihala, Moraš suze svoje kriti Ti, što imaš sina mila, što ga mladost krasi tako, Pošli, pošli dete svoje! Nemoj žalit, stegni srce. Nek se bori, neka gine, Na bojištu čedo tvoje. Ta iz tih će svetih rana Srpstvu sinut lepši dani Druga pjesma „Pesniku" donekle je banalna. G.đica Stepanović, kako smo već rekli, zazire od groba. „Zašto da truhne pod zemjom moje srce, dok zvijezde stoje na nebu? Mene nose že\e put nebesa, zato mi je teško kad se sjetim groba" (Moje žeje). Onaj mir mrtvih tjelesa u kojem sve gnije, sve propada, ona izbjegava: Mir je telu svakom, što u grobu leži, Ali moja duša od tog mira beži.

Zašto da pod zemlom trune sree moje, A zvezdiee sjajne na nebu da stoje? Ona lubi, Jubi drago momce, što joj je sree zanijelo. Na spomen negova imena hojzi uzdrhće srce. Tisuću puta rece, da ga ne će više Jubiti, ali se tada sjeti slatkih časova i dršće i ispovijeda mu na novo još jaču, još žarčiju Jubav. To su lake pjesmice pune čustava, pune Jubavi, te ti se čini, da čitaš dražesne pjesmice Aganoor-ine. U zbirci ima i slabih pjesmica kao: „Molitva", „Prvi darak" i „Poziv". G.dica Stepanović ne uspijeva toliko u posvetnim pjesmicama, nema u nima velike snage. Stih joj je gladak, nema ružnih elizija. Jezik je dotjeran. Ova zbirka nije nego kratka povjest jedne mlade ženske duše, pune jubavi i patriotizma. Dubrovnik, 5/V 1904. B. M.