СРЂ

— 393 —

0 S V Е Т А. Hovela iz dulDrovaćke prošlosti. Prijateju Pavlu Orloviću posveouje M. de Valois. (9) IX. Deset je februara 1542. Veseli poklici šire se oko Ohmucevieeve palace i prodiru u tajinstvenu šumu bora na Peci, miješajuć se s mirisom raznolilca bila, a sve ovo slijeva se u harmoniju, poput himne, koja se uzdiže sa tihe prirode u neizmjernost, kao uzvišeni poj zernje suncu. Ohmucevićeva palača okićena je cvijećem i zelenilom, medu kojim leprša stotina šarenih zastava. Povod je današnoj svecanosti vjenčane Lene i Ivana. Pred večer, kad je imalo biti vjencane, crkva sv. Vlaha na Gorici bila je puna radoznala svijeta. Oko šeste ure poslije podne, širom otvoriše se vrata Ohmucevićeve kuće i svatovi poceše izlaziti. Divota ih je gledati, svi kićeni i otmeni. Pred nima je svatovski barjak od crvene svile, na vrhu sav ovjenčan rusmarinom. Odmah za nima ide Lene između dva djevera, sva u bijeloj svili s vijencem od mrče na glavi. S poluotvorenim rumenim ustima, iz kojih je virio sitan red zuba, s toplim, sućutnim pogledom nenih krasnih očiju ispod dugih trepavica, sa svojim nežnim, tek nabreklim grudima, reklo bi se da je sašla s vilinskoga svijeta. Za Lenom stupa Ivan sa dvije pučanke, s kojijem se veselo razgovara, pa za nima roditeji i otmeni gosti, i svi u takovome redu kreću put sv. Vlaha od Gorice. Lagodan suton hvatao se vesele prirode, na vedrom nebu istočno obzorje. postalo je sivo, a zapad se oblio žutom narančastom bojom, koja se bila odozgo splinula u najnežnije svijetlo modrilo, kad .svatovi pred crkvu stupiše. Kanonik Marin Ivaboga već je čekao vjerenike pred otarom i, čim pristupiše, poče odmah obavjati sveti obred. Sve, što je u crlcvi biio, upre pogled u Lenu i Ivana, koje će svećenik sada za sveđ svezati. — Ivo, upita svećenik, jubiš li Lenu Ohmučević? Ivanu se prsa nadimahu, a čelo goraše.