СРЂ

S R Đ

God. III. Dubrovnik, 31 Маја 1904. Br. 10.

USTRIŠCI 1Z SHAKESPEARE-A. a) — Antun Krespi. J?ržstiz.p. Ima tome nekoliko godina, da mi je neki cijeneni i poznati kniževnik, kome dopade do ruka jedan moj prijevođ Sekspira., zamjerio ove dvije glavne greške: 1.) da taj prijevod vrvi dubrovčanizmima; 2.) da nije vrijedno prevoditi ono, što je kod nas već bilo prevedeno. U ostalome hvalio me je koliko hoćete. Onako vrue i u prvi mak ja napisah odmah odgovor na tu cudnu kritiku. Taj je odg-ovor još u mene u škrabici. Tu će i ostat. Na rieke ter heke kritike naj boje je odgovarati rnukoru ili djelima. Izvesti otole polemiku, to se u Dubrovniku zove: kundurovat. U tom slučaju, kundurarija se nije pristojala ni osobi cijenenoga kniževnika, a — duše mi! — ni meni. Cinilo mi se pak u heku ruku svetogrđe, da u te naše neoprate trice i kučine upletem sjajno ime Evonskog labuda. I tad sam smislio ovaj plan. Od dana, otkad je ta kritika pala, ja sam prevodio poglavitije pojave iz raznijeh Sekspirovijeh dramata. Imao sam pred sobom, osim ingleskog originala, Slegel-ov prijevod, u stihovima, i Ruskonijev, u prozi. Oba su, kako je poznato, svjeckoga glasa. Priznajem iskreno, da, tom prilikom, u naše prijevode nijesam htio ni zaviriti. Imao sam za to i dobrijeh razloga, ali ili ne ću nabrajati, jer je rabota škakliva. Ove ću ustriške sada redom štampati. To je, mislim, naj bo|i i naj pristojniji odgovor na onu kritiku cijehenoga ktiiževnika. Pristavio sam svojijem prijevodima nekoliko biležaka, i to po naj više kritične vrsti: poredbe među Ruskonijem i Slegelont: pogreške smisla, jestetične pogreške i pogreške radi nužde stiha. U prijevodu, što danas „Srđu" đavam, ispustio sam 28