СРЂ

- 434 —

navlaš biješke, јег mi je do toga bilo, da, ko čita, dobije utisak u cjelini, a u tom su slucaju napomene više od omete no od pomoći, jer je čitalac od nih rastresen. Taj će utisak odgovoriti na dva pitana: 1.) da li je jezik, kojijem pišem, čist narodni jezik, ili pun dubrovačkijeh lokalizama; i 2.) da li — iza onoliko Šekspirovijeh prijevoda — ima u našem jeziku mjesta i za moj. U ustrišcima Hamleta, Korijolana, Otela, Riliarda III-a, Romeja i Julije, Mekbeta i Kraja Ivana — što će za ovijem slijediti — moći će citaoci, pomoću biježaka, sudit o tacnosti prijevoda i o negovoj jestetičnoj vrijednosti. A to je naj glavnije. Iz Šekspirova „JULIJA ĆESARA". Čin III. -— Fojava II. Rim. — Forum. [Ulazi Bruto i Kasije s rulom građana.]*) Građani. Dajte razlog! Nadvor s razlozima! Bruto. Tad dođite sa mnom, prijateji, I poćujte što uzbudem zborit. Idi, Kas'je, u drugu ulicu: Tako ćemo svjetinu predvojit. Ko će mene čut, nek stoji ovdje; Ko će s Kas'jem, neka ide s nime, I o smrti Cesarovoj vama Biće javno predati razlozi. 1-i Građanin. Ja ću Bruta čuti. 2-i Građanin. A ja Kas'ja: Tako ćemo razloge sporedit, Kad ih čusmo od obiju strana. [Odlazi Kasije s nekoliko građana. Bruto stupa na rostrum.] 3-i Građanin. Plemeniti Bruto je uzišo. Muk! Bruto. Mirujte, dok ne budem svršit. *) Treći čin ima tri poj'ave: prva se zbiva na Kaptolu, u dvornici senata, i prikazuje Cesarovo umorstvo.