СРЂ

— 453 —

0 S V Е Т А. Hovela iz dubrovaćke prošlosti. Prijateju Pavlu Orloviću posvećuje M. de Valois. (10) X. Sutra dan u sedam ura još je sve bilo mirno oko Ohmučevićeve kuće pod Petkom. Sunce je odavna ogranulo i Jubilo prirodu svijetlim svojim zrakama, a tihi povjetarac šumio po grančicama stabala. U to doba usta gospar Niko i rastvori prozore, koji su u gradinu gledali, pogleda na put i otrča odmah da javi svojoj ženi, da dolazi obitej Antića. Gospođa se Ane na brzu ruku spravi i pohiti u susret Ivanovim rođitejima. Vrata od kuće bijahu otvorena, ali ona ne posumna ništa, misleći da je fratar rano izašao i ostavio vrata otvorena. Gospar Niko prićeka prijateje na vrh stuba i uvede ih u svoju sobu, dok se Ivan i Lene ne probude. Oko devete ure, videći gospođa Ane da Ivan i Lene još ne ustaju, digne se sa svoje stolice i približi se vratima hihove sobe, te polagano zakuca, ali ne dobivši nikakova odgovora, uda]i se, misleći da još spavaju. Devet je ura već zvonilo, a Lene i Ivan ne ustaju; gospar Niko odluči ih napokon probuditi. Kuca na hihova vrata, ali odziva nema, kuca drugi i treći put, sve uzalud; ide da će otvoriti vrata, ni to mu ne pođe za rukom, jer bijahu iznutra zakjućana. Kao izvan sebe povrati se u sobu i javi Ivanovim roditelima i gospođi Ani, da se Ivanu i Leni ima biti štogod dogodilo. Ovi uznemireni tom vijesti poliite odmah k nihovoj sobi. Kueaj, zovi, sve zaludu; na svrhu gospar Niko tako snažno udre u vrata, da se ova odmah rastvoriše. Pohrli odmah k krevetu na kome su ležali Ivan i Lene, ali dotakavši se nihove glave, lupi se šakom u celo i kao da ga je zmija ujela zajauknu; — Sto je za Boga ovo' Oh, Ivane, Leno, milamoja djeco! U taj čas i ostala svojta stupi u sobu i u čudu zapita što je. — Što je? suzama oblit progovori gospar Niko. — Oh gledajte, naš Ivan i Lene mrtvi! — Nije moguće.... i približiše se krevetu.