СРЂ

— 455 —

Kaboga nastojao slđoniti nadbiskupa, da ponese tužbu knezu proti vlastelinu Pijerku Pucieu, uvjeravajući ga da je Pijerko i niko drugi izvršio zlocin na Leni i Ivanu. Biskupu nije bilo milo svađati se s vlastelom: s Pucićem je bio u dobrijem odnošajima, Pijerko mu je dapače izvojštio od dubrovačke vlade povišak od sto dukata g'odišne plaće ; dok kanonika Kaboge nije se bojao, i ako mu je ovaj zaprijetio da će pisati kardinalu Grizostomu Mađruzzi, svome zaštitniku. Biskup je bio uvjeren, da će kanonika umiriti i obećanjima skloniti da se stvar zabašuri. Regbi da je u tome i uspio, jer dubrovački sud, nakon što se uvjerio da fra Ilije benedektinca nije nigdje po samostanima bilo, drugijeh koraka ne poduze da upozna zlocinca. I stvar se malo po malo zaboravila. Sutra dan na uru noći bio je sprovod Leni i Ivanu. Mrtva njihova tjelesa bijahu izložena u domaćoj kapeli pokraj kuće. Malena srebrna svjetiljka i četiri debele voštanice rasvjetlivahu gole zidine domaće crkvice. Sred crkvice stajahu crna drvena nosila, a na njima snijevahu vječni sanak Lene i Ivan. Mrtva im tjelesa bijaliu pokrita bijelom koprenom, samo glave stajahu otkrivene. Lijepa i mirna bijahu im lica, na kojima su se gdje-gdje vidjele crne pjege. U crkvici bijahu okupjeni sami znanci i rodbina, sa čijeg lica spuštahu se debele suze. Mirno gledahu pokojnike, kano da se boje, da ih ne probude. Dođe i kanonik Marin Kaboga, da smoli zadne molitve i prisustvuje pogrebu. Plaču i narićanu nije bilo svrhe, kad su pokojnike polagali u porodični grob, koji je bio s desne strane u istoj crkvici. Kanonik Ivaboga izrekao je i zadnu molitvu, i oškropio grob krštenom vodom. Na mramornoj ploči iznad groba urezaše latinski natpis: Putniče, vapi рокој Leni i lvanu — Obitel OhmuČević-Antić. Te iste večeri, obitej gospara Isika Ohmućevića prenoći u kući Antića, bježeći od utiska i uspomene nesretnoga slučaja. Dok se je nagađalo i raspravjalo o fra Iliji benedektincu i skovanoj osveti, peti dan nakon Lenine i Ivanove smrti, osvanu jutro ranom na vratima Pucićeve kuće i pred kneževim dvorom prilijepjena ova satira, posvećena dubrovačkome vlastelinu Pijerku Puciću, a spjevana u latinskom jeziku: