СРЂ

520 —

do godine 1250. Od ovoga doba pomenute dvije slavenske države uda].uju se od tipa vizantijskoga i približuju se — mletackome. To je odista zavisilo od političke i trgovačke politike, koju je Mletačka Republika sve to vise stjecala na Istoku. A pošto nezini odnošaji sa Srbijom, koja se bijaše raširila do jadranskijeh obala, bijaliu mnogo srdačniji i trajniji, nego li sa Bugarskom, s toga srpski novci za du}e vremena imađahu tip mletački. I zaista, pregledamo li bugarske novce, nači ćemo stoprv pod vladavinom Alihajila II Asjena (1245-1258) nekoliko groša, na kojima je, kao i na mletačkijem, na reversu prikazan SpasiteJ sjedeći na prijestolu sa slovima IC ХС, a na aversu car, kojemu svetite]. neki predaje zastavu, ispod koje stoje slova: IP ili IPR (imperatorj, a u okolo ime vladaoca latinskijem slovima. Ali što je u Bugarskoj'samo jedini slučaj pod vladavinotn Mihajila II, u Srbiji — naprotiv stvar je obična pod Urošem I i Stefanom Srijemskijem, negovijem nas]ednikom. Mihajil, osim novaca sa latinskijem natpisom, kovao je i narodnijeh sa ćirilovskijem pismenima; naprotiv, Uroš I i dijelom Stefan usvajaju sasvijem samo tip mletački s latinskijem natpisom. Oni dakle napustiše stari tip srpski, po kojemu, kao vizantijski narodni bugarski novci, avers (lice) prikazivaše Spasit.ela, a revers (naličje) vladara s natpisom u ćirilovskijem pismenima; izmijeniše dakle avers na kojemu, kao i na mletačkijem grošima, prikazan bijaše vladalac, gdje od sv. Stefana prima zastavu ili krst, pod zastavom: REX, a naokolo latinskijem slovima ime narodnoga vladara uz ime sveca zaštitnika. I ova dva novca, mletački i grčki, i u najsitnijim detajima tako su shčni, da ih samo razlikuju imena vladara i sveca, čije su slike na novcu; ali u ono doba, kad je vrlo malo bilo Judi koji su znali čitati, razliku tu bilo je trudno raspoznati. (Svršiće se).

iiT