СРЂ

— 634 —

kovala da obazna slavnu buclućnost; ali, pošto (!) se nije dao nagovorit od zamama vještica, negovo je ime blagoslovjeno u negovu porodu .. .Meni se sve eini da cujem ucenoga Panglosa, gdje govori Kandidu: Monsieur, tout va pour le mieux dans le meilleur des mondes. Od tolikijeli glasovitijeli pojava, kojijem ova tragedija obiluje, preveo sam dvije. U prvoj oskace Mekbetov monolog, koji će umna citaoca potaknuti na razmišjane. Druga se istice vanrednijem dramatičnijem efektom, pa će na svakoga đjelovati prema razvitku čustava u pojedincu. Nazori, što sam ovdje iznio, služiće onijem, te su novoj filosofiji vješti, kano naputak, kako da Mekbeta sude i kako da ga shvataju. Koliko god sam to u kratko učinio, biće to dosta za ovu cetu citaiaca. Još ću nešto napomenuti. Nijedan dramat — osim Hamleta — nije toliko izmucio komentature koliko Mekbet. Ne, vaj.da, radi jezicnijeli poteškoća, i ako ih ima dobra pregršt, već radi smisla nekijeh recenica, paček nekijeh dijaloga. To je osobito kad Mekbet govori. Gdje-gdje je hegova besjeda tako tmasta, e u tom pogledu premašuje i Taćitovu prozu i Persijev stili. A nije da to Sekspir čini od obijesti ili od afektacije ili od nasledovaha: ne; već pošto on opisuje sve ono što opisuje, onako kako zbija jest (Sopenhauer veli, da Sekspir, bdijući, viđa jude, lcako ili mi možemo samo u snu vidjeti, a to je vrhunac realnosti i istine)') s toga i besjeda čovjeka kano Mekbet — koji danonoćno mota u glavi jednu te istu ideju, što on pomfivo pred Judima krije — ne može zajsto da bude bistra, već maglovita i puna retićencija, a opet kratka i sabita, jer, ko nešto u srcu tišti, ne govori mnogo, od stralia da se ne izdade, a kad govori, iznosi zakjučke, a izostavja premise. I za to se često dogodi, da ga se ne može razumjeti. U ustrišku, što ga danas štampavam, imamo već s početka, u I. pojavi, taki passus Mekbet: Prilegnete 1'vi na moju stranu, Kad to bude, biće za vas časti. Kad to bude?... Sto"? Je li: kad se na to odlučim? ili: kad dođe vrijeme da mi pomognete? iii: kad se proročanstvo ') Scliopenhauer: Neue Paralipomena: Appenđix: Ueber die Dichtkunst. II. — Reclam.