СРЂ

S R Đ

God. III. Dubrovnik, 31. iula 1904. Br. 14.

NOĆNE SJENKE. — Ivan B. Baja. Mitar, najstariji kalfa, udarajući posjedne klince u penge stare čizme, zapjeva po stoti put kroz nos jednu monotonu pjesmu, na šta nekoliko glasova na isti način zapjevaše istu pjesnm uz lupaiie cekića u krute i suhe đonove. Bješe petoro [uđi nagnutih nad svojim radom oko malog obućarskog stola, sa koga je tužno svijetlila lampa sa zelenim zaklopom od hartije te se sva svjetlost rasipala po podu i na sto a obasipala je svojim zracima hiliove ruke pri radu, dok lica i cijela oniska soba bjehu u sjenci i polu-mraku. Sve to bjehu vrlo mladi ludi, a neki — još djecaci; savijenih leđa, sa starim prslucima i bijelim košujama sa zavraćenim rukavima, svi su hitro i brzo radili: šili, kucali, strugali i bušili.... Soba je bila jako ugrijana i zaudarala je na čiriš i staru kožu, kroz mala okna opažala se bijela pojana sva zasuta snijegom, a nad nom u dajini nekoliko malili kućica, koje su se jedva odsijecale na bijeloj, maglovitoj pozađini. Na oniskim zidovima radionice ukazuju se kroz polu-tamu razni predmeti pokaćeni ovdje ondje, doje na podu stoje gomile stare obuće, kože, kalupa i drugih stvari, a na pocrheloj tavanici drhti među gredama sjajan kotur, što ga lampa baca sa stola. Svi, neosvijet]enili lica, pjevali su s vremena na vrijeme, zatvorenih usta a razvlaćeći vrlo dugo pjesmu, da bi im ova va]da time više skratila vrijeme i ubrzala rad. Fri dnu sobe vatra plamti u tankoj gvozdenoj peći i po katkad se plamen ukaže kroz odušku na vratima i baci malo svjetlosti izokola po sobi i podu.... tada po zidovima sve 40