СРЂ

692

uspio naći djela nekili starih pisaca, prije nepoznata ili barem nepotpuno sačuvana. Petiarka se nije samo zadovolio radom, kao na žalost nmogi danas, oko sakupjana kniga, t. j. on nije samo gledao, kako bi ogroinno staro kniževno blago uredio u fine police, da rese sobe i udovoje ispraznoj taštini, već je velikim zanosom pregao, da se s nima upozna; te ih biješkama popraćao i pogreške ispravjao, a, što je najvažnije, nastojao je nekom finom, za ono vrijeme gotovo nepoznatom kritikom uspostaviti i razluciti prava piščeva djela od podmetnutib. No on se nije zadovojavao samo svojim istraživanem, već je neprestano poticao i prijateje, da se odadu važnom ovom poslu; kodeksi su mu stizali iz Francuske, Spanolske, Engieske, Nemačke, pa napokon i iz Grćke, za koje se do onda nije gotovo ni znalo. Ovdje se ne zaustavi neumorni trud Petrarkin, da uskrisi staru kniževnost; jer osim na knige, on svrati pažnu i na razne spomenike staroga doba. Lijepo ga je bilo vidjeti, vele negovi suvremenici, gdje trči i istražuje ne bi li na kakvoj staroj zgradi otkrio kakav važan fragmenat, kakav kip ili natpis; gdje kupuje idole, novce i rezbarije, a može se slobodno kazati, da je on prvi pobudio zanos za ovom strukom. Nije se dakle čuditi, dajeovaki čovjek, upoznavši se s djelima starijeh pisaca i neprestano proučavajući ih, shvatio svu nihovu Jepotu, pronikao sve one duboke ideje i prisvojio nihov stil. Tadani je svijet s nekim čuđenem gledao ovoga talijanskoga veleuma, koji je prvi poslije kniževne dekadence na zapađu stao pisati starom latinskom elegancijom i svrnuo pažnu izobraženoga svijeta na klasike grčke i rimske. Djela Petrarke bjeliu stekla ugleda u cijeloj izobraženoj Evropi, te se stadoše čitati i van Italije, a, što je najvažnije, nihovo čitane pobudi zanos i kod ostalih naroda za starim klasicizmom, tei drugi stadoše revno istraživati djela starili pisaca, koja otrag nekoliko samih godina bijahu gotovo zaboravjena. Dosta je reći, da pored svega zauzimana jednoga vladara, kao što je bio Karlo V., oko povećana krajevske biblioteke, u noj se nije nalazila ni jedna kopija Ciceronovih djela, a od svih latinskih pjesnika jedva si mogao naći Ovidija i Lukana. Na ovaj način najprije iz Italije granu sunce, koje je rasvijetlilo i druge narode, i od ovoga velikoga Talijanca