СРЂ

— 695 —

је ipak još mnogo što neuglađeno i tvrdo, što nije uspio istrijebiti onaj rijetki i poletni um. Istina je također, da je Cino ugladio donekle i jedno i drugo, ali ipak obodvoje bilo je još daleko od prave taenosti. Petrarci je bila namijeiiena копабпа slava ovoga poduzeća; i eno gdje se pod elegantnim iiegov im perom uglađuje narodni italijanski govor, gdje se usavršuje i pokazuje kakovih Jopota u sebi sadržava; i talijansko pjesništvo, po iiemu uglađeno, usavršeno, proeišeeno, takmilo se sada s grčkim i rimskim Parnasom. Divni negov Canzoniere, kao što de ostati najbo|i spomenik negova genija, biće i najsavršeniji kodeks lijepoga ukusa i elegancije. I zbija, kakova prirodna Jepota i uzvišenost, kakva nenatkrijiva finoća ne krije se u negovim sonetima! Kakovi ugodni i nežni osjećaji ondje se ne nalaze! Pjevali su, istina je, i grčki pjesnici, pa i rimski, o jubavi, ali ova kod nih ne prelazi granice ćutila, dapače se nikada nije znala odijeliti od tjelesnoga i materijalnoga; dok nasuprot, kod Petrarke, jubav prelazi uvijek materijalne okove, i, zabacivši svaku prostotu, traži vrline duha; one joj jedino udovo|avaju, nima se hrani. Nemu lebdi uvijek pred ocima slika Laure, čije kreposti i jepota zanose negovo srce, i taj zanos on na razne naćine izrazuje u svojim pjesmama. Nije se dakle ćuditi, da je ovako nežno srce i poletan um uspio nam predstaviti pod raznijem formama svoje jubavne osjećaje i da je o jednome samome predmetu znao sastaviti toliko pjesnickih umotvora. Ne znamo, čemu bi se više divili: ili nežnosti misli i nepoznatim osjećajima, ili moralnosti načela i čistoći jezika, ili zvučnoj harmoniji rime i stihova i eleganciji stila. Komu nijesu poznati divni stihovi negovi, u kojima ili potiče vladare da se oružja late za spas Hristova groba, ili svjetuje Italiju da se trsi tuđega gospodstva? Zar negove pjesme nijesu savršeni uzorci uzvišenoga i herojskoga stila, kao i Pindarove, Propercijeve i Horacijeve"? Petrarka, ne mareći nmogo za narodni jezik, regbi da je za neko vrijeme u maloj cijeni držao i Božanstvenu Komediju Dantovu i da je nikada nije htio u cjelini pročitati, dok mu Boccaceio nije poslao god. 1359. jedan rukopis svojom rukom prepisan. To ga potače da pomnivo pročita i prouči Božanstvenu Komediju, te se tako pretvori u najvećega obožavateja