СРЂ

— 707 -

trijemu, pod koji ćeš se popeti, da zahvališ Bogu što si u ovome kraju sretan. I zbiia, Ivan i Lene osjećali su se presretnim pod sjenom raskošnoga Vezuva. Ivan se bijaše upravo s nekim zanosom odao slikarstvu, a kist mu je postao gotovo nerazdruživ drug. Pod veeer bi se šetao s Lenom napujskim obalama, po kojima bi se rasplinuo grimiz zalazećega sunca. Bajnost prirode osvajala je nihovu dušu, i nihova se mašta zalijetala u nedogledne krajeve sreće i zadovojstva, ali ipak bilo je nešto, što je višekrat umaralo Ivanovu dušu: Jubav, to dosele mu nepoznato custvo, stala se nametati negovu duhu. Lenu je }ubio, ali samo kao sestru, i ideja sestre, i ako mila i nežna, ipak mu je zadavala teškijeh muka. Pred Lenom se nije usudio o tome niti progovoriti, smatrajući kao zločin što takovo kazati hoj, koja je jedino za nega živjela; a opet sumna, koja se u hernu pobudila kad se upoznao s Cvijetom Zuzerinom u Firenci, uvjeravala ga je, da je nihova prošlost nekom tajnom obavita, i da je u nihovu interesu da je riješe. Sada mu je zbija vrlo žao bilo, što se nije tačnije kod Cvijete propitao, ili je bar ovlastio, da se ona o stvari u Dubrovniku raspita i zagonetku im riješi. Od toga vremena Ivan je počeo sumnati, da li mu je Lene doista sestra, ili ih je kakav nima nepoznati udes za malenih nogu slučajno združio. 0 riješenu ove tajne ovisi nihova sreća i budućnost. Višekrat je htio svoje mišjene Leni saopćiti, ali se ustručavao, bojeći se da je ne uznemiri, a nije znao, da ista misao, jednaka sumna, muči i nezinu pamet. Jedne večeri, šetajući se napujskom obalom, opaziše u luci ukotvlen jedan dubrovački brod, na kome je lepršala zastava sv. Vlasija. Lene je izgledala te večeri vrlo melanhonična, a kad i kad na licu bi joj se pojavila i suza; svaki bi se put pred dubrovačkim brodom zaustavila, kao da kupi svoje misli i kao da bi hešto htjela reći, ali kao da se boji. Ivan je to opazio; zagleda se u milo hezino lice i opazivši je donekle uzrujanu i žalosnu, zapita je za uzrok, i ako ga je i sam nagađao. Lene je na prvi mah oklijevala saopćiti svoje misli bratu, ali na ponovne hegove molbe, uhvativši Ivana za ruku i povedavši ga k dubrovačkom brodu, reče: