СРЂ

— 741 —

Ivo. Imate pravo, ali što ćete! Takijeh vam ima dan današni mudrona! Gori su pak kad biraju riječi u govoru. Ne će vam što je lašne, naravnije i jepše, nego nekakvijeh rječetina, što malo ko razumije. Ne će vam rijet zastiračić, što se sveđ u nas govorilo, nego oprsnak, što niko ne razumije. Sad vam reku sešir, a ne će klobuk; pa trg, a ne po\ana, i što ti ja znam. Cvijeta. Kako ne, moj gosparu Ivo! Kako se u nas govorilo i pisalo i ja bili razumjela; ali kako heki ter heki sad govore i pišu, za mene je turski. U nedjelu sam bila na predici; ma vragute, prosti mi Bože, nijesam razumjela. Ivo. Vi biste htjeli, gospo Cvijeta, da vam pređikalac ne reče pjevati nego kantati; i kad odvraća od plesova u korizmu, da reče od balđ. Je li? Cvijeta. To se zna, jer pjevati je uz gusle, a kantati je lucki; balati je skladno, a plesati kad ko ne umije balat. Svi. Ha, ha, ha! Jele. Cvijeta, ostala si puno nase 1 )! Cvijeta. Eh, a ti si mi napredovala, da vraže! Ivo. To je, gospo Cvijeta, drugi poso. Biće bila predika cisto naški, a ne dijalektom dubrovackijem. Jezik je kniževni pokupjen iz mnogo krajeva. Mi imamo lijepijeh rijeci, ali ne sve; a drugi krajevi imaju što mi nemamo. Pokupjeno odasvud što je lijepo, — gdje se isti jezik govori — čini pravi kniževni jezik. Slave. Ma zaludu! Nemoj me, dokture, nekijeh riječi, što se sad čuju od gospara i od gospoda. Ne mogu ti probavit ćaća, čorba, lazeš. To su za mene riječi s brda i udaraju opancima; u nas se govori ćaće, jului, varaš. Ivo. Ma nije ni s brda sve grubo. Neke Brgajke i Konavoke, što dođu u grad, kad ih vidim, zaboli me glava. Jele. Hu, hu, hu! Evo ti ga! Molim te, dokture, promijeni razgovor. Ivo. Dakle promijenimo! A gdje vam je kupus iz Petrova Sela! Cvijeta. Evo ti ga s negovijem špoticama 2 )! Ma prosti, dokture, i ja sam s Slavom. Nema neke skladnosti u sadašnem

3 )' Natrag. ') Sala, doskooica.