СРЂ

— 748 —

Slave. Kate i Pera. Ivo. Buči se po svemu gradu, pa ne ćete da ja znam. Slave. A ja sam mislila da ti još ne znaš ništa, jer je stoprva stvar u zametu. Ivo. Da, kako ne! Znadu i djevojke! A što govorite vi dvije majke? Cvijeta. Bice što je Bog odlučio. Ivo. Dakle na tursku: Kizmet! Cvijeta. Što bude suđeno, biće. Jele. U subotu ce se i u Slave o toj stvari snovat. Ivo. Da, zbija baš. Mislite li u subotu u naše gospođe Slave? Cvijeta. Ja hoću svakako. Jele. Ja kako se ušćutim. Tu ima bit nešto veliko. Cujem neke sprave, a pozvali ste mnogo čejadi. Je li, Sla\t" Slave. Naše prijateje i prijatejice. Ivo. To je baš рб grada. Da, u subotu ćemo teferićit; i ko zna da se tu štogod i ne provede! Cvijeta. Kako što? Ivo. Ova vjera. Cvijeta. Daj Bože! Ma reci nam, dokture, sve što znaš temejito o toj stvari. Jele. I ti jadna Cvijeta, hoćeš vele. Ne će ti doktur rijet sve što zna. Ivo. Tako je, gospo Jele, jer ne vaja govorit sve što znaš, nego na ispitima. Jele. Ha, ha, ha! Cvijeta, to je na ezamima. Cvijeta. Dotle razumijem i ja; sve dokturaš! Ivo. A sad kad smo pošprdali, hajdemo na drugi i teži poso. Vi, gospo Jele, izidite sutra malo; rajski će bit dan. U toliko narediću vam heki liječak; ožičicu svaku uru. Jeste li culi? Jele. Oslužiću, moj dokture, sve što mi narediš. Slave. Ma baš ti hvala, gosparu Ivo! Idem doma dobre voje. Cvijeta. I ja ti idem, Jele, malo razabranija. Jele. Pričelcajte da zovem djevojku za robu. — Stane! Stane!