СРЂ

— 748 —

gradu"! No ostavimo sad to, jer bi nas daleko povelo, nego stavimo, kako ti hoćeš, da su i tamo i amo jednako krivi, pa kakvi god su, i jedni i drugi, opet su naš narod; kad je baš suđeno da Dubrovnik nestane kako osobiti slovinski grad i da se pretopi, tad je naravnije da se prelije u Srbe, jer su nam bliži i po jeziku i po običajima, po topografiji i po historiji. Antun. To pak nikako! Ti si svijestan'), učen i sve što hoćeš; ali po liistoriji čak smo daleko od Srba. Za vrijeme Republike bili smo pod zaštitom Ungarskom; a to nam se vidi i na staromu štitu naše nekadašne državice. Mnogi su naši bili na službi Ungarskoj i živjeli među Hrvatima, pa neki bili i banovi hrvacki. A sad smo u Austriji združeni s Dalmacijom, koja je, kako znaš, treći dio Trojednice. Ivo. Ta mi je Trojednica bistra kako indijsko Trimurti. Antun. Ja ti govorim nazbil. Ivo. Ostavi jadan; hajdemo naprijed. Antun. Znaš da je Trojednica u Austro-Ungarskoj monarhiji hrvacka krajevina: Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Ivo. Brahma, Višnu i Siva. Antun. Ma Ivo! Ivo. Sto, Ivo! Hrvacka je u Trojednici Brahma, ona dava sestrama ime; od he izlazi sve. Slavonija je Višnu; ona je za sve Hrvate otkup i glasi ili po svijetu. A to su učinila djela neumrloga Strosmajera, biskupa Djakovačkoga u Slavoniji. Dalmacija je napokon Siva, najkulturniji dio svijeh Hrvata, prava svjetlost!! Antun. Prosti, Ivo! Ali kadgod stucaš i šprdaš, a rugaš se svačemu. Ivo. Dakle ja sam po tebi ćinik? — Imaš pravo, ali je ovako najboje. Antun. A da svak tako misli, doklebismo? Mi imamo i privatnijeh i javnijeh dužnosti. U javne spada i da narod vodimo pravijem putem, da iznosimo jezik na vidjelo i da ga uvodimo svud u javni život; da postanemo svoji u svemu i da tako postignemo svrhu. Kako ćemo sve to doživjeti ako ne s Hrvatima'?

') Pametan.