СРЂ

— 752 —

Antun. Pera Maloga mi nudiš?... Zanesenaka, Srbića, razmetnika ? Ivo. Uh, koliko si tu nabrojio. Polako. Prvo je on tebi zanesenak. A nijesmo li i mi bili isti u negovijem godištima ? Vjeruj mi, kad navrši 40., panuće. Antun. Onaki nigda. Ivo. Vjeruj Lamartinu. — Pa govoriš da je Srbić; to je politika. Svačije miš|ene va|a poštovat, ako nema zla u nemu. Antun. Ima, ima! Sto hoće ovi mlaući tijem Srbizmom? Ometat da narod ne dođe do svoga. Ne razumiju, da se u našijem prilikama ne može Srbizmom postići ništa. Pa oni to ništa ne gledaju, nego, lude tikve nezdrele, hoće prije vremena da štoje po vrhu. Zato, moj Ivo, prosti; jer ako si za to došo, da mi onakoga vrtoglavca napućuješ, nijesi pogodio vrata. Ivo. Sad je opet vrtoglavac. A гекб si prije da je i razmetnik. Sto razmeće? Antun. Igra. Ivo. I ti si igro kad si bio mladić. Ne spomineš se da smo zajedno igrali? — I koliko! A Pero Mali ako zaigra gdjegod na bijarda, to je sve. Antun. I po svu noć. Ivo. Opet će on. I mi smo bili mladi. Bićemo se i mi kadgod smucali i po svu noć. Antun. Molim te, Ivo, promijenimo razgovor, erbo ćeš me navit'). Biće Pero Mali skladan, biće pošten, ma za mene nije. Ivate (koja je slušala, ulazi i uzimle posuđe, pa govori Ivu ispod giasa) : Hvala vam, moj gosparu Ivo! Ah, kad bi vas Bog uslišio! (ođlazi). Ivo. To je meni dosta. Antun. Što je tebi dosta? Ivo. I nemu. Antun. Sto i nemu? Ivo. A što?... Govorim da je ovo dosta i meni i nemu, kad ti ne ćeš. Zato prosti, ako sam ti zavono lukom. (diže se). Antun. Ivo dragi, molim te, neka ovo ostane među nama. Ivo. Kako među nama, kad zna vas grad?

') Najutit.