СРЂ

— 842 —

Cvijeta. Ah, dragi Antune, da ti znaš sto ja kusam, požalio bi me. Pero Mali, promisli, jedinac, vazđa zamišjen, nijem, blijed, na objedu i večeri ne okusi ništa na svoja usta. Bog flii do, sve me strah da mu ne đa po glavi'). Ah, Antune, u tebi stoji moj život ili moja smrt, a i moga Pera. Jedna tvoja rijec.... Antun. Ma gospo Cvijeta, umirite se; to će sve proć i Vama i iiemu. I ja sam, još mladičić, bio zaćurio za Dešom Mišinom, ako se spominete; pak ko je imo više pameti, zadržo me, i tako mi je rnalo po malo sve izvjetrilo. Majci mi je dohodila mala snaga®) od nemira u kući, a poslije joj je bilo drago, kad sam se vjenčo za Jelu. Cvijeta. Ma ti si bio zđraviji i jači, a pokojna ti majka kako trijes. Lasno je bilo vama! A vidiš mene; jedva dušu vodim 3 ); moj Pero pak kako krijes 4 ). Sve se bojim za negovo zdravje. Ah dušo moja! (piace). (ulazi Niko). Pojava VII. Niko i prijašni. Niko. Što je to, Cvijeta? Cvijeta. Ah, moj Niko, Antun je tvrđi od kamena. Nema milosrđa ni meni ni našemu Peru. Sto ću, jadna! (piače). Niko. Ma, Cvijeta, nije ovo ni mjesto ni način Molim te, digni se otole 5 ) i pođi onamo u sobu za gospođe, te malo počini i odahni. l^udi su za heke posle razumiješ li? Cvijeta. Da, da, sad ću poć; neka mi malo izduši plač. Niko. Dalde, Antune, lijepe meni večeras zabave! Antun. A što ćeš! Ko ima djece, sveđ je u misli i nemiru. Cvijeta. Idem se uklonit onamo. Niko. Cekaj, ja ću te dopratit. Antun. Ne, nego ja.

') Poludjeti. ') Nesvijest, 3 ) Živjeti. ') čvrcak. 5 ) Odatle.