СРЂ

— 822

Na zvoniku su onda u gradu ona dva okoramjena osuđenaka udarila teškijem batom po šest puta u zvono — i nije bilo žive duše ispod zvonika, Još je kroz ulicu uza sami zid teturao po gdjekoji beskućnik, pa mu se dobro razlijegao baliat, како poteže nogu za nogom, a takije mir u gradu. Ovako ti je i u prirodi pred oluju, sve je turobno i muklo, a samo se kreće slamka ili perušina u vrtlogu, kao daje nekakva nevidjiva sila prevrće i prebire. To ti je obiježje, e će brže vihor užditi i zaviti, kao da su ga pakleni duhovi istresli iz rukava, pa eto će citava priroda stenati kao grešna duša na umoru. I u Dubrovniku je ono neobično mrtvilo nagoviještalo tešku oluju; a da, kad se dijeli duša od tijela, to je najstrašniji čas, pa na umoru je eto i grad Dubrovnik. Nije bilo lako da se rastavi s tijelom onaj veliki duh, duli slobode i velikijeli idejala. Iza one zlokobne sjednice sva se družina razišla, i jedan će po jedan stramputice putgrada, u nekom uzvionuću i strahu, regbi da ih srde gone i prokletstvo domovine, koja je na skončanu. Ovo nijesu ludi, jer nalice onako u ponoći crnijem paklenijem srdama. Nije se čulo kroz grad ni šapata, te će se odjednom ukrasti i one nakaze između Polača, iza Gospe i oko Pojane. Sveti je \ 7 laho gledao na usopjeni grad s vrh crkve i onijem je bezbožnicima okrenuo leđa, jer mu je pogled bio put Srđa i podigao je desnicu, da blagoslovi samo onu drevnu dubravu. Onaj je đrugi dio grada ostao vas u tmini, pa je eto s hega digao ruku sveti parac, jer su oni prekršili arnanet svojijeh pradjedova, kad su prodali svoj dom tuđinu. Nekoliko je još braće ostalo u loži, a da upišu Pijerka, koji je bio mladić darovit i puno cijenen, ali dakako sestre nijesu imale u nega velika povjerena, jer jo znao i ruski, pa ini je baš s toga i bio sunmiv. Pijerko je češće ispod oka gledao mladu Tansen, baš kao da se na nu nahrcnuo, ali ona nije mu dala da o tome ni opepeli, jer eto on nije bio još ni član lože.