СРЂ

— 907 —

Tehnika romana sasvim jc clotjerana, a jezik u nemu dijelom čisto kniževni a dijelom dubrovaeki dijalekat. Dobro je pogoden dijaiekat, a inače jezik je lijep, pravi narodni. Oijenim da je pisac zato opisao razgovore među vlastelom i one u senatu u dijalektu, jer je hotio udrit na roman pravi bijeg Dubroveanizma: ta iz dubrovačke je povijesti. Poznato je naime, da su vlastela u senatu govoriii samo latinski i talijanski; drukcije nijesu smjeli. Ali naravno u času^ uzbudenosti govorio je svak, kako mu je lakše na jezik dohodilo, a to je „naški", biva ni hrvatski ni talijanski, nego dubrovačkim dijalektom. Knez je govorio talijanski ili latinski, i zato nam je pisac kneževe govore naveo u čistom kniževnom jeziku. Vlastela (a i puk) su također na šetni i na posjedu govorili u dijalektu, i zato je pisac razgovore nihove na ulic-i i na posjedu naveo u dijalektu. U opce mladi je pisac ovim prvim romanom dobro uspio, te tnu želimo, da što skorije opet obogati našu kniževnost kojom novom radnom. * * * Više puta sam se šetao i ja, a bic'e i mnogi čitateji, ubavom Petkom, ali na negdašnu kuc'u vlastele Beneša, poslije Ohmučevic'a a sad vlaštine Konstantinovića, nijesam se osvrnuo, ako ne, kad su bila otvorena vrata bašće, da pročitam starinski natpis, uklačon u zid od crkvice, koja se u vrtu nalazi*), ali sad će se, mislim, više čitate]a i čitatejica, kad onudar prođu, pred kućom zaustaviti .... da promišjaju o bijednoj Leni i tužnom Ivanu.

*) Natpis je latinski a iiotječe iz 13-oga vijeka.