СРЂ

— 906 —

Pisac nam vjerno pređočuje, kako je dubrovačka vlada veoina teško poduzimala korakc proli vlasteli, pa i ako su što nemoralno učinili, dok ih je strogo kažnavaia, ako su se što ogriješili o državu. Svak je u gradu znao, da je Pucićevo шаslo naprasita smrt Iva i Lene .... aii ipak stvar se zabašurila. Svak je u gradu znao da je Antun Kaboga silom oskvrnuo petnaestogodišnu Rijeeku Jelu Šestović. . . ali je gospođa Mare Cerva našla način kako će stvar fino zabnšurit, a iznijeti da ju je oskvrnuo Ivaboge djetić! Napomine nam ova zgoda onu priču od „sto i jedan dukat", što još u dubrovačkom puku kola. Vlastelin oskvrnuo djevojčicu iz puka. Naputio pučanina da je vjenča, a obećao mu sto i jedan dukat. Ovaj je uzeo, ali mješte sto i jedan dukat, primio je sto (stolac) i jedan dukat. „Do sam ti, što sam ti obećo", rekao nm je vlastelin: „Sto i jedan dukat, a ti, ako si me naopako razumio, ja ti kriv nijesam". I sa psihološke strane pisac je lijepo uspio, osobito kad nam predočuje grižnu savjesti ohologa Pijerka Pucića. Danu i noću savijest ga grize i ne da mu mira, te ga dovodi do skrajnosti: ide da se strmoglavi. Ali tu božija providnost ne će smrti grešnikove, hoće da se pokaje i da žive. Iz očite smrti spasava ga, po božijoj providnosti, otac Ivan Dremežić, i Pucić se kaje i plače nad učinenim nedjelom, kaje se toliko, da od bahatoga i ohologa Pijerka postaje skromni i ponizni otac Ambrozij!! Jedinstvenost radne proteže se od početka do svrlie, i ako jezgra čina tek u V. poglavju počihe. Plastika u opisima javnoga i privatnoga života XVI. vijeka u Dubrovniku izvrsna je i vjerna. Razgovor na posjeđu u gospođe Mare Cerva tako je živahan, tako prirodan, da ti se čini, kad ga čitaš, da se i sam nalaziš na posjedu. Opis sjednice u senatu, pojedini razgovori između vlastele i opis svečanosti sv. Vlaha god. 1542, prenose čitaoca u ono davno doba, te mora pri čitanu da se zaustavi, pak da malo razmišja ako je iole Dubrovčanin. Opis Petke, Napuja i Janikola u Rimu čine ti se da su kistom uhvaćeni, osobito prvi, koji slobodno mogu reći — ni malo ne zaostaje za Vodopićevim opisom gruške luke.