СРЂ

— 905

„Christe! Domino regi nostro, Hungame, Bohemiae, Croatiae, „salus, honor, vita et victoria; a poslije denegavamo Ferdi„nandu 1. danak. I onda smo bili sineeri, kad smo poslali Jera „Gradi i Marinicu Zamanu na kongratulacijon Karlu Y.; e nello „stesso tempo Raninu u Rim i ambašature Sulejmanu, da ih „persvadaju da smo im fedeli. A zašto držimo biskupa Tali„јапса u našemu gradu, a kanonike vlastelu?" Lijepo nam nadaje pisac prikazuje, kako se više puta dogodilo, da premda je na vratima vijećnice stalo upecatano „Obliti privatorum, publica curate", ipalc se više puta desilo, da su vlastela iz prkosa jedan prama drugome štogod uglavili, što je bilo i na štetu države. Resti iž prkosa napram Boniizradio je, da se Karlu V. pošale u pomoć proti Alđijeru i Tripolu 13 lađa, što je paka, kako je svakomu poznato — nanijelo velike štete dubrovačkoj državi. Zanimivo je opisana opreka i prepirka u senatu dana 23 Septembra 1541, dok se došlo do gornega nesretnoga zak]ucka. Da je ipak bilo vlastele, kojim je starija bila korist države nego sve đrugo, lijepo nam pisac kaže u osobama: Lukari, Gondula, Držić i Bona. Vjerno nam pisac prikazuje, kako je dubrovacka vlada uvijek nastojala da skuči crkvu poda se, i za to biskup tuđin — da se domaći ne uzoholi — ali kanonici, vlastela. Najbole nam se to prikazuje u inkviziciji. Vlada pristaje da se i u Dubrovniku ustroji inkvizicija. Ali kakova? Sva vlast joj je u svjetskim rukama, premda je figurirala kao mješovit sud, i proti vlasteli ne smije da sudi, a kad se imala započet rasprava po inkvizitoru ocu Luci Kravičiću proti jednoj sumnivoj vladici, Dubrovčani „upriješe iz petnijeh žila i izvojštiše, da inkvizitorni sud bude predan arhibiskupu, s kojijem dubrovačkom senatu bijaše lakše vojevati, jer bez velike ne će on proti vlasteli ustajati!" Ipak Dubrovnik je nastojao, da se ne bi nikad omrazio Rimu, a ako bi došlo do spora, da spasu državu bili su jako složni i vješti te se svojom diplomacijom znali uvijek izvući. Tako kad je nastao 1581. spor među Dubrovčanima i Rimom radi popa u Trstenici, Dubrovcani šaju u Rim Frana Gondulu i Vlaha Držića, koji izvojštiše za Dubrovnik sjajnu pobjedu kod rimske stolice.