СРЂ

mih mišica. Božja je božja! Nego grehota; ako ovako uzdrži, izgorjeće sve. — Evo ima neko vrijeme, da se baš nikako ne da upade treći otirući znoj sa čela i otresnuv rukom koliko ga snaga nosi. — Eee! prošla su, djeco, vremena, kad je ono Bog pomago! Prošla su, prošla — prekide ga jedan starac, vas u sjedinama, i pocne da prica kako je u negov zeman drukcije biio i drukčije se živjelo nego danas. 1 priča starae; postariji mu odobravaju i potvrđuju, a mladost ne može nikako da se uvjei i, da je tada bo}e bilo. — Ko zna, da nijesu godine u onaj zeman boje pomagale, kad su mladi bili — promisli u sebi jedan mladi, ab ne sinjede to da izusti. — Ja mislim, imali bi naši Amerikani brzo stignut }>revrne razgovorom jedan od nih. — Pa eto, i ja nešto mislim — prihvati drugi. Da nam samo dođu pa nam pricaju, kako se tamo živi. — Baš, kako pišu i pomagaju, rijet bi, i tamo je naopako nastavi jedan te je prevaiio čotrdesetu. — Evo je, kaže, i moj sin nešto zaintačio, da bi i on u svijet, ali, da vani pravo kažem, na mukam sam, bi' li ili ne bi' da ide. — Ne ću da ti zapovijedam, ali mislim, svakako je pametnije, da ga ne šaješ — počne jedan iz sredine da svjetuje. Postariji je čovjek, te su mu sjedine davno počeJe osvajatglavu. — Evo brate, nastavi on, zlo je, rijećeš, i kod kuće, ali opet nekako preživeš; a u tuđem svijetu, ako si u nevo]i sam, broda mi, to su muke da prokuneš sama sebe! Л kako vidim i čujem, ko god je ovo zadne vrijeme, a ko da rečem i mnogi od onih prvašnih, pošao u Ameriku, evo se baš nijedan ne hvali da je tamo našao sreću, nego bi mnogi od nih radiji opet se ovamo vratiti, da to ikako mogu. Ja vam znam rijet: svukud je dobro, ali je kod kuće najbole. Nego, naša je mladost plaha, pa ne misli, već srće ko muha bez glave. Hoće da traže sreću! A ja velim: sreća je svuđe, de se ne Jenčari i de se zajedno, u večer ne popije, što se kroz nede]u zaradi. Tako se nije u stari zeman živjelo, pa je onda Bog i pomago, te nije bilo potreba trčat u Ameriku i tamo tražit sreću, ko