СРЂ

- 932 —

Davno je sunco ušlo u drugu polovinu dana, pa polako ali jednako zakrećući po dolu dubovom sjenom svejafe pranta istoku, naginalo se preko Brgata bliže k Zarkovici, gdje će i da zađe. Do to doba moji se]ani objeđovali i počinuli, pa inia već neko vrijeme da neki sjede u liladu pod dubom, a drugi pridolaze. Kako koji dođe, nazove Boga, prihvati |io jedan kamen te ga namješta u hlad. Bilo među nima i sijedih judi s čibukom u ruci i sarukom na glavi; ali sa sarukom nih vrlo malo, jer ima neko doba da se saruk sasvini pomeće. Mladi razgovaraju o živjenu na domu i poju, a starci zaintačili, kako su prošla vremena kad je Bog pomagao i kad je sve mirno živjelo. Ima medu nima i mladosti, ali oni treba da muče, slušaju i pamte, što stariji govore. Danas najvišo razgovaraju o Americi, Lakanu Bogđanovu i Matku pok. llije. Najviše su razbijali glavu, jesu li išta sobom donijeli. Za Mutka su kao znali da nije baš ništa donio, ali za Lakana neki govore daje donio baš dosta, neki opet da nije ni on ništa; a ima ib što misle da je donio štogod, ali ne mnogo. Ali koliko o tome nagađali, opet im je bilo najmilije, da dodu oni sami na do, kako su obećali, pa će iz razgovora da ih uhvate kakav je tamo život i jesu li mogli išta da donesu. Dok su oni tako neko vriјзте nagadali i čekali, izbi od jednom pred do Lakan i Matko. — Dobra sreća, ]udi! — izleti prvi Matko a za him Lakan, te stađoše redom da pozdravjaju sve naokolo, pitajući se i po tri puta za zdravje. Kad izredaše pozdravjanem, ostaše onako na nogama, pa podbočivši ruke duvaju od vrućine i nekako smeteno gledaju oko sebc, a da ne znadu ni sami kamo. Ne znaju kako bi počeli da razgovaraju i gotovo bi vojeli, samo da im nije do obraza pred tim Judima, da idu kući. Stoje oni smeteni, a sejani ih gledaju i mjere od glave do pete. Svaki bi od nih htio da ili nešto upita, a opet im je muka; ne znadu čime će počet i kako se s nima može razgovarat. — Zanago mislite još rasti, pa stojite tu na nogama.... Sjedite, Judi božji, pa nam što pričajte — počne u neke jedan od sejana, namještajući kamen kako mu je zgodnije da sjede. — Koga ću vam jada pričat? — počne Lakan rastežući rukama. Valaj, da vam se idemo hvalit, baš nemamo čime.