СРЂ

938 —

DVIJE DUBROVAČKE LITANIJE. — Antun Krespi. II. (Kraj). Ovu drugu litaniju prenosim iz krrige: „Runjc i Pahuljice — Pjesni pontgljive i Pastirske — ponajveć Dubrovačke — skupio ih — iz rukopisov starijih i novljih — te ih kdekud i tumacio — Fran Kurelac i t. n. — U Zagrebu 1866-68 Pismeni Dragutina Albrechta.". Ta je kniga prilicno rijetka, jer je bila štampana u malo egzemplara, a edicija je već odavna iscrpena. Mlađemu je naraštaju skoro nepoznata, pa ću s toga još po koje zdravo zrnce odatle presadit i zajedno sa sakuplenijem, a neštampanijem materijalom, sve u jednu knigu složit. Pri tome dvojaka me namjera vodi: 1. upoznati narod s jednom duševnom osobinom Dubrovčana, što je zasebna nihova specijalnost, mnim: dubrovački Witz, esprit; i 2. prikazati jednu znamenitu granu kniževnosti, koja ni kod Srba ni kod Hrvata nije jošter nikla: satiru. Jer su ovu, od svijeh južnijeh Slovena, jedini Dubrovčani gojili, i to — kako ce čitalac u narednijem brojevima „Srđa" uvidjeti— u svakom pravcu, u svakoj vrsti i u tri jezika: latinski, talijanski i naški. I nijesu to va^da bili krž^avi pokušaji poput kniževne prvjenčadi, već i oblikom i sokom zdrela djela, neka pače savršeno dotjerana. Ja sam tvrdo uvjeren, da će dubrovačka satira služiti za izgled našijem nastajnijem satiricima i da će u našoj knizi zapremati mjesto, što je pravom i ide. No vrnimo se na tu drugu litaniju. Kurelac ju je prepisao iz dubrovačkoga samopisa, što mu ga Kukujević bješe posudio, a ja sam je opet iz pomenute knige, onakva kakva je u iioj. Bojega prijegleda i biježaka radi pristavio sam svakome distihu broj, a izostavio sam pripjev „Ukloni nas bože!", što se za svakom kiticom ponavla. Promijenio sam naravski i Kurelčevu ortografiju i popravio hegove arhajične oblike, koji su za nas odavna ein uberstandener Standpunkt, i napokon do-