СРЂ

- 937 —

sastavio. Ali sam se opet predomislio, pa ih šajem tebi, da od nih povratiš dug kumu Šćepu, 130 fjor. Pozdravi mi ga puno i reci mu da oprosti, što se nije moglo prije, a Bog zna da nijesam namjerno otezo. Sad, dragi обе, ako mi Bog opet pomogne, eto me odmah kuei. Nesretnoga Marka ne ću ni da ti spominem. Jazuk!.... Ako ko iz sela misli u ove krajeve, kaži mu, da prije puškom upali u se, nego što se uputi. Pozdravi mi

tvoj sin Ivan. Nikola je slušao nepomičan što mu kniga kaže, pa kad svrši Lakan da cita, odahne nekako, blagosovi sina, a radosna suza ote mu se oku. Kako je sada mirno čekao smrt! Tri dana poslije tužno je selom odjekivalo zvono s matice. Umro je Nikola Veliki, bila mu laka zemja! Po smrti Nikolinoj napusti mu sin Marko soldačiju i uzme očinstvo preda se. Docnije se i oženio. Ivan, čujući da mu je otac umio, ne htjede se kući vraćati, i ako mu je jednom bila prilika, već ostade u Americi provodeći uvijek isti nesretni život. * * * Na dolu, usred sela, još ponosno raste stari dub. Eto je preživio i Nikolu Velikoga i još će mnoge. Eto raste ponosno kao jak starac i rve se s teškim vjetrom i strašnom olujom •za svoj život. Moji starci i dan danas u negovu hladu pričaju, kako su prošla vremena kad je Bog pomagao, a naši Amerikani, kako je tvrd kruh u tuđem svijetu: dvanaest je kora na nernu. U Dubromiku, o Velikoj Gospi.

ж