СРЂ

— 1061 —

ŽALOSTAN BOŽIĆ.*) — Corrado Ricci. Kad jeđan od ribara, zatvorenijeh u kućerini, otvori vrata, žestok A r jetai- utjera unutra jezero vode i ugasi svjetijku obješenu o grede. Da opet zatvore vrata, trebalo je da se trojica četvoriea opru ramenima. Ali vjetar zviždaše sa svijeh strana, vitlajući na mahove na vahske zidove od kućerine valove kiše i grada, a kroz grlo od dimnaka padaliu i prskahu na žeravicu i na vruć pepeo veliice vodene kapi, dok napoju po koji debeli crijep, zanesen od vihora, padaše na zemju i razbijaše se muklim udarcem. Ribari ostadoše dugo mučeći u mraku. Nijedan se od nih, pa ni najstariji, nije sjećao takve oluje. Okupiše se oko prozora. U tami, koja obavijaše zemju, more i nebo, samo svijetlo oko svjetionika treperaše Jeskajući se kao zvijezda. Bucane mora bijaše tako silovito i isprekidano, da se činaše kovinska tutnava od nebrojene vojske divova, koja udara po golemijem mjedenijem pločama. Na jednom grom raspori nebo, i pri sumpornoj svjetlosti more se pokaza nakostriješeno i strašno. Valovi se mogahu uporediti samo s lancima gora, koji pokrenuti nekom premoćnom i zatornom silom, gone se i gomilaju, da se razbiju, jedan o drugoga, u bijesnoj borbi. * Prasak groma i produjeni odjek grmlavine potrese na svrhu tromo i bono gledane ribara. Jedan se od nih pope na stolicu te opet užeže svijeću. Zatim svi posjedaše oko sirova stola i staše brojiti koje su lađe ribarice izašle pred veče iz luke, koje su se povratile na vrijeme, netom se počelo more uzburkavati, a koje su po tome ostale u bjesnilu nevremena. Nasta dugo nabrajane imena onijeh, koji su se toga časa nalazili u pogibli, ako nijesu već kukavno i poginuli.

*) Iz „Rinascita, lcggende e fantasie". Milano 1902.