СРЂ

— 1062 -

Ova žalosna sumna povrati prijašni muk. Svi promisliše na udovice i na sirocad. Grmlavina bijaše postala po snazi slabija ali po trajanu duža. Oluja se na moru udajavaše i kiša popuštaše. No studeni i silni vjetar još ječaše kroz pukotine kućerine. Najstariji ribar prihvati pripovijedati. Ni oluja „tridesete" nije bila ovako jaka. On je onda bio dijete od kojijeh desetak godina, ali se sjeca „као da je jučer bila". I kako se sjeća! Za one oluje bijaše izgubio oca. Sjećao se očajana majčina, kad su joj donijeli mrtvo tijelo muževjevo, koje su našli tek dva dana kasnije, na pustu žalu, seđam mija od svjetionika. Bio je sav modar, gotovo Jubičast, a oči mu otvorene i bijele. Činilo mu se, da ga još vidi. Osim tijela očeva mu, more bijaše izbacilo na kraj još deset dvanaest Ješina. Pa ipak oluja „tridesete" nije bila ovako strašna kako ova, koja toga časa činaše se da će sunovratiti svemir. Malo po malo međutim i vjetar počne da popušta. Ribari otvoriše vrata i izađoše. More je i da}e bijesno bučalo u tmini. Samo se mogaše vidjeti svjetionik i negov odsijev na mokroj zemji, a s gradske strane slabi blijesak. Tako ribari, vješti mjestima, mogahu poći put kuće lučkijeh čuvara. Za putovaha po mraku čuše baliat drugijeh koraka, plač jedne žene i jedan glas, koji nastojaše da je utješi. Kako dođoše do tarabe, opaziše na nebu srebrnu prugu duž'krajneg horizonta. Nena se svjetlost slabo odrazivaše od površine valova, te ih mastijaše slabom olovnom šarom. Bijaše zora, ali je slaba zraka mučno prodirala kroz oblake. Uputiše se k bližnoj kući. Dva lučka čuvara stajahu pri ognu, grijući se i sušeći lialine. Više puta, držeći se pod ruku, bijahu pokušali da se probiju do ulaska u luku, s desne strane tarabe; ali studeni i nagli valovi bijahu ih uvijek potisli natrag, skvasivši ili od glave do pete. Jedva jedvice bjehu se održali. 0 tankoj dlaci da ih vjetar nije odnio i bacio u more. Protiv srgbe elemenata uzaludno se bijaše boriti. Vratiše se dakle i zatvoriše u kuću, te kad ribari dođoše da se raspi-