СРЂ

— 1905 —

Svi su stručriaci bili složni. da se .sve te atmosferske ројал-е dadn najbo|e objasnili vanrednom množinom sitna praha u visokijem slojevima vazduha, ali se ne mogoše složit: o porijcklu toga praha. Većina jo, po obrazložeriu Kiessling-ovu, pristala na mišleiie Lockver-ovo, samo se nckolicini čiiiaše neslično, da vulkanski prah može dojjrijoti onako visoko i onako dugo lebdjeti u najrjeđim slojevima vazduha, te im se priličnije čiiiaše mnijeric Hann-ovo, da onaj prah potječc iz svemira, da je to, đakle, kozmička ili meteorna prašina, koja je nckako zalutala u atmosferu zemalsku. Hann je obraćao pažriu na crriu prašinu od žcjcza i uglijena, što je licem na novu g-odinu 1869. pala kod Upsale ujedno s meteoritom, i na istu takvu prašinu što je u decembru 1871. padala sa snijegom u Štokholmu i u Filandiji i koja je očito potjecala od uglenijeh mcteorita, koji se raspanu u prah dok dođu u dodir s vlagom ili vodom. Baš godinc 1883. vidio je Iv. Stolp u Kordileri, na granici između Cile i Argentine, gdje na snijeg pada takva prašina. Hemijska analiza pokazala je jasno, da je ta prašina svemirskoga podrijctla. Nedavna provala Mont-Pelee-a poduprla je mišlerie većine. I poslije ovc provale ponovile su so, i ako u slabijoj mjeri, gotovo sve one atmosferske pojave, kojc su popratile provalu vulkana Ivrakatau. Prokrasnih šarenila o sumraku bilo jo i 1902. i 190;J. godine; obruč Bishopov opet je prvi put vidio u Sunderlandu, u Engleskoj, T. W. Backhouse, jula 1902., a za riim mnogi posmatrači, izmedu kojih i prof. F. A. Forel, u Moržu u Švajcarskoj, koji ga ovako opisujc: „Obruč Bishopov je vijenao oko sunca sastavjcn iz dva dijela: neposredno oko sunca vidi se sjajno srebrno-plavetno kolo s polupriječnikom od dosetak grada, a oko ovoga je drugi obruč crvene šare kako bakar od kakvih 20 grada širine, čiji osrediii poluprijcčnik zahvata oko 1б grada. Bakarni se obruč stapa iznutra sa srebrnijem kolom a s pola s modrinom nebeskom; no riegovi rubovi nijosu oštri, nada sve variski, i taj prijelaz podava modrilu neobičnu šaru, te so najjepšc ističo kad visoki bijcli kumuli (vrsta oblaka) prolaze ispred mrko pozadine praveći kontrast s riom." Pojava obruča Bishopova bila je vrio čcsta kroz jesen 1902. godine. No nijesu samo ove atmosferske pojave i posmatraiia na raznijem aktinomctrima, diafanometrima, pirhcliometrima i sličnijem spravama te služe za mjererie prozračnosti vazduha i jakosti sunčanijeh zraka, pokazale umarienu prozračnost vazduha, već se to viđjelo i iz posmatraria lijcjjog gotovo potpunog pomračeria mjeseca od 11 apriia 1903. U općc za pomračeria vidi se potamrieli dio mjesečevc površine u vrlo harakterističnoj crvenoj ili bakrenoj šari, koja dolazi od zraka sunčanijeh te se odbijaju od atmosfcrc zemajske. A godine 1903. nije se mogao gotovo ni razabrati pomračeni dio našcga satelita, a u riekim časovima nevidjivost je bila potpuna. Ovaj je đogađaj vrlo rijedak, i tijekom XIX-og vijeka bio je zapažen samo dva puta u Engleskoj, 1816. i 1884., i jedan put u Tazmaniji 1885. godine. Kako je odmah primijetio .lohnson iz Bridporta, ona dva potoria pomračeria dogodila su so godinu dvije dana poslije strašne provale