СРЂ

- 47 -

Šest mjeseca iza toga događaja, tragicna smrt Franke da Rimini i nezinog Pavla udahnu pjesniku jednu od najjepših epizoda u Božanstvenoj Komediji. Proeitajmo što nam o tom događaju pripovijeda Boccaccio u svojem komentu Božanstvene Komedije. „Frahka bijaše kćer Gruida da Polente, koji se neprestano borio s obiteji Malatesta. Prijate|ima obadviju obiteji pođe za rukom da ih sklone, te sklope mir. Da mir bude trajniji i cvršći, obeća Guido da će dati svoju kćer Fra iku jednoniu od Malatestinih sinova za suprugu. Medu Malatestinim sinovima osobito se odlikova Gianciotto svojim pronicavim okom, jakošću duha, neumornim radom, tako da se po svuda tvrdilo, da će on naslijediti svoga oca. Ali Gianciotto bijaše prava grdoba. Poznavajući dobro narav svoje kćeri, znao je Guido, aa Fra ka neće nikako pristati da bude supruga grdnoga Gianciotta. S toga prihvati Guido prijediog svojih prijateja da u Ravenu đođe Gianciottov brat, Pavao Malatesta, te da za svoga brata primi Franku za ženu. Koliko Gianciotto bijaše grdan, toiiko bijaše iijep Pavao. Netom ga Franka ugleda, zavoli ga, te mu rado pokloni i ruku i srce. Poslije svatbe krene Franka s nime u Riminu, gdje saznade za cijelu gadnu spletku. Prevarena u svojim najsvetijim čuvstvima zamrzi svoga muža a još većma zavoli Pavla. Jednoga dana zateče Gianciotto ženu i brata u prejubi, te ih ubije u svojoj razjarenosti." Koliko je istinita ova pripovijest, ne može se lako ustvrditi, ako se samo uzme u obzir okolnost, da Pavao bijaše već 1269 uzeo za suprugu plemenitu Orabile Beatrice di Ghiaggiuolo, od koje imaše sina Uberta i kćerku Margaretu. Ma kakve vrsti bila ova epizoda, Dante podignu Frahki neumrli spomenik, te ako je ne opravda od pre}upstva, ipak prikaza nezinu sudbinu tako ganutjivo, da će još mnogo oko orositi pri čitanu onih uzvišenih stihova. (I. 5. 88-142). Međutim strančarske se borbe u Florenci sve više pooštriše među Biielim i Crnim, i u tim borbama osvanu kobna godina 1300. Da se tim borbama stane jednom na kraj, bude ustavleno da se pošaju u progonstvo buntovne kolovođe obadviju stranaka. Među prognanim nalazaše sa strane Crnih Korso Donati, a sa strane Bijelih Dantov prijatej Guido Cavalcanti. Svako tada govoraše, da bi se mir bio uzdržao, da se ne