СРЂ

— 50 —

đani oslobodiše papu, koji umre malo sedmica zatim, srvan od duševne boli, 11. oktobra 1303. To bijaše onaj čovjek, kojega Dante držaše začetnikom svih svojih nevola, i zato ga je mrzio iz dubine svoje duše, kako se može razabrati iz Božanstvene Komedije. — Ali i ako je Dante mrzio Bonifacija kao začetnika onih nevola koje ga stigoše, štovaše ipak u nemu vidJivoga namjesnika Kristove crkve, i zato ne mogaše da oprosti Filipu Lijepomu, što se onako nedostojno podnio prama papi. (II. 20. 85-96). Ove nevojne prilike i strašni prizori poticahu većinu na zločinstva i opačine, dočim neznatan bijaše broj onih, koji se održaše na stazi kreposti. Nesloga, častohlepje, lakomost bijaše preoteja mah po cijeloj Italiji. Kao da ovo ne bijaše dosta, borahu se pojedini gradovi ili među sobom ili u savezu s papom proti caru. U pojedinim gradovima nastojahu plemićke porodice, da se nametnu narodu, da ga skuče pod svoju vlast. Ali plemići ne uspješe da narodu otmu sva prava, i to prouzroči one neprestane borbe, što nametnuše Italiji ono ropstvo, u kojem je stestenala više stojeća, uzdišući za dragom, izgublenom slobodom. * * * (Nastaviće se).

&