СРЂ

— 67 —

ćaiia koje smo samo uselili kao što se u Jcremi" uselavaju namjerniei, za nas su stranci, to ostaju i mi ćemo ih brzo zaboraviti. U idueoj glavi vidjećemo da je pravi intelektualni rad u orijentovanu sviju napora u jednome samo pravcu. Ta odvratnost prema istinitom naporu, t. j. odvratnost prema sređivanu svih posebnih napora jednome određenome cilu, otežana je još velikom odvratnošću prema licnom naporu. Drugo je, doista, stvarati jedno djelo, izumijevati originalna djela, a drugo je slagati u pameti ono što su drugi činili. U ostalom, lični napor je tako mučan samo za to, što ide neizbježno s nim i sređivane. Dva najsavršenija oblika umnoga rada nerazdvojno su sjedinena u svakome radu. Otuda se može i konstatovati koliko je neprijatan takav rad za većinu đaka koji će biti sutra „oni što vladaju". Gimnazijalci iz viših razreda, u kojima se uce jezici, dobri su đaci, koje potice na rad posledhi ispit. Oni su vrijedni i u opće taćni na radu. Na žalost, oni nikako ne razmišjaju. Ta neradna umna vodi težni da se misli samo rijecima, i ništa više. Izučavajući psihologiju, nijedan od hih ne će da pomisli da bi, izucavajući primijenenu psihologiju od svoga rođena po cio dan, kao što je radio Jourdain s prozom, mnogo prostije bilo izucavati sebe sama i nalaziti na sebi primjere u mjesto da pamte primjere što ih navode knige. Oni to ne mogu, oni imaju nesavladjivu naklonost da uče u mjesto da istražuju. Onaj grdni materijal koji moraju nametnuti svome pamćenu rnane ih plaši nego i najlakši lični napor. Svuda su oni pasivni — sjem onog malog izuzetka odabranih đaka. Praktican primjer ove nesposobnosti za lične napore daju nam tromjesečne utakmice koji će biti prvi. Većina se đaka straši takvih utakmica. Za hih je baš neprijatno kad moraju da pišu o predmetu za koji obično ne treba naći nešto novo, već prosto rasporediti po novome planu ono što je na traži časovima učeno, unijeti u izlagana jasnost i Incidus ordo koji citalac. Iz gimnazija se nosi sobom i na velike škole ta odvratnost prema ličnome naporu i to bez velike štete, jer na ispitu se ne pita šta je đak, što vrijedi, već kakvo je hegovo pamćene i najniži nivo od onoga što se zna. Svaki savjestan i misleni đak,