СРЂ

— 123 —

POZITIVIZAM U UMJETNOSTl. — Saojjćio Dr. Torkvato. Prosuclivši XIX. vijek u obilnosti i raznolikosti umjetniekih riegovih proizvođa, mislim, da ga nijedan vijek nije u tome nadmašio; pa i obzirom i na kakvoc'u proizvoda on se ubraja među najznamenitije; a stalno je, da ni Francuska Luja XIV., ni Engleška Elizabete, ni Italija Medicija, a za starih vremena, ni Augustov Rim ili Periklova Atina nijesu poznavali većih pjesnika od Goethea i Schillera, od Вугопа i Schelleya, od Lamartina i Huga. Jesu li imali savršenijih, možda klasičnijih, t. j. takovih, koji bi kao uzor svakoj dobi rnogli ostati, dalo bi se raspravjati; ali jamaeno većili oni nijesu imali. I ako je u XIX. vijeku roman potisnuo epopeju, ko bi se usudio poreći, da romani: Walter Scotta i Dickensa, Balzaka i George Sanda, Tolstoja i Dostojevskoga, nijesu je više puta nadmašili Jepotom i vrijednošću?. A što se tičo umjetnosti u općo, moramo priznati, da riijedan vijek nije bo|e shvatio riezin zadatak i tendenciju kao XIX. vijek. On se je nadahnuo izvcdlivim idealima i zahtjevima ambijenta u kome je rastao; umjetnost se stopila s društvom i postala je najvjerniji izraz riegovih težria i glavni zastupnik riegovili iđeala. Dva moderna uma, proucavajuć umjetnicke proizvode prošloga vijeka, Lombroso i Nordau nastojali su nam oznaciti pravoga umjetnika, riegove ideale i cijeve. Bez sumrie, judi koji su se posvetili sasvim drugim stvarima a ne umjetnosti, shvatili su samo jednu stranu ovog pitaria, te se može reći, da teorija prvoga popuria teoriju drugoga, a oba nam prnžaju na neki način materijal, da nađemo pravu definiciju umjetnika obzirom na položaj što ga zaprema u društvenom razvitku. Lombroso tvrdi, da umjetnik poprima od društva nagon, zanos i glavnu icleju svoga djela; on je, u malo rijeci, proizvod ambijenta svoje dobe; subjekat i prava slika društva. Nordau u umjetniku opaža baš nešto ovome protivna. Umjetnik stvara ideju i društvu je predstavja, a društvo se